-Priredio:

MILADIN VELjKOVIĆ


Beogradske dnevne novine stidljivo su najavile da je 7. juna 1946. godine u Beograd doputovao „pjesnik otpora” i jedan od najistaknutijih francuskih pisaca Pol Elijar (1895–1952). Jedan od predvodnika nadrealističkog pokreta došao je na nagovor jugoslovenskog ambasadora u Parizu Marka Ristića, sa kojim je bio u bliskim odnosima. Elijara su dočekali vodeći srpski pisci toga vremena: Veljko Petrović, Isidora Sekulić, Oskar Davičo, Milan Bogdanović, Dušan Matić, Miodrag Ibrovac, ali i filozof marksističke orijentacije – Dušan Nedjeljković.

Pol Elijar je 8. juna na Kolarčevom narodnom univerzitetu govorio o temi „Intelektualci u francuskom pokretu otpora”, a publici ga je predstavio Milan Bogdanović. Elijar je rekao: „Jugoslavija je jedna od najljepših i najsnažnijih tvrđava slobode. Ona je primjer koji nam garantuje budućnost...”

Na kraju predavanja pročitao je jednu svoju pjesmu i jednu pjesmu svoga prijatelja Luja Aragona. Sjutradan je na Filozofskom fakultetu održao predavanje „Poezija u službi istine”. [...]

Na Kongres pisaca Jugoslavije, koji je u jesen, u novembru 1946. održan u Beogradu, došla su dva ugledna francuska pisca: Tristan Cara (1986–1963), pjesnik, osnivač pokreta dada, prethodnice nadrealizma, boravio je u Beogradu više dana, kao i Žan Rišar Blok (1884–1947), pisac i borac u pokretu otpora – njega je primio i šef jugoslovenske države J.B. Tito.

Tih dana u Beogradu su boravili ruski pisac Valentin Katajev (1897–1986), a iz Poljske je stigao pjesnik, prozaista i prevodilac Aleksander Vat (1900–1967).

Na izmaku jeseni 1946, u Beograd je došao i predsjednik Saveza književnika Sovjetskog Saveza Nikolaj Tihonov (1896–1979). Zanimljiv je bio susret Tihonova sa Isidorom Sekulić, o čemu je ostavio svjedočanstvo Miroslav Belović, potonji ugledni pozorišni reditelj i pisac: „Tihonov, visok, lijep, s divnim glasom... A kad je Isidora počela da govori ruski! Pa, to je najljepši ruski koji sam ja čuo! Ništa manje lijep nego Tihonov. On je bio zaprepašćen. Ali je još više bio zaprepašćen da ona bolje poznaje sovjetsku literaturu nego on, kao predsjednik. I, umjesto kurtoazne posjete... pet sati je ostao Tihonov kod Isidore...”

A Maksim Rilski (1895–1964), takođe uvažavano ime ruske, a posebno ukrajinske književnosti, nosilac Staljinove nagrade za literaturu, ne samo da je boravio u Beogradu, već je obišao Šumadiju, bio u Kragujevcu, Aranđelovcu, na Oplencu i, naravno, na Avali.

Na poziv Saveza književnika Jugoslavije, 11. juna 1947. godine u Beograd su na željezničku stanicu stigli bračni par Elza Triole (1896–1970) i Luj Aragon (1897–1982), poznati francuski književnici. Aragon, pjesnik, romansijer i jedan od predvodnika nadrealističkog pokreta, bio je vlasnik lista Le soir. Elza je poznatija kao sestra Ljilje Brik, ljubavnice Majakovskog, o kome će napisati studiju, ali i više romana. Na stanici ih je dočekao Ivo Andrić, predsjednik Saveza pisaca Jugoslavije, sa članovima uprave. Dva dana po dolasku, gosti su u Francuskoj 7 održali konferenciju za štampu, na kojoj su čitav sat odgovarali na pitanja novinara: otvoreno su rekli da se u Francuskoj o našoj književnosti ne zna ništa. Pjesnik i prevodilac Božidar Kovačević, koji je zajedno sa Andrićem i Bogdanovićem bio određen da prati visoke goste, zabilježio je: „Njegova žena Elza Triole, jednako ga je opominjala: ‘Aragon! Ne pričaj toliko, ne troši se, štedi se!’ I samo, kad se nije dobro osjećala pa ostajala u hotelu, mogli smo u stvari ponešto porazgovarati sa njim...” Nijesu krili – da su jedno drugom inspiracija.

Bili su odsjeli u hotelu „Mažestik”, a društvo su im uglavnom pravili, i u šetnji gradom i u razgovorima, Ivo Andrić, Čedomir Minderović, Oto Bihalji Merin, Dušan Matić i Sreten Marić. Obišli su Avalu i spomenik Neznanom junaku, a Milan Bogdanović ih je odveo da razgledaju Šumadiju – u Mladenovcu su prisustvovali predavanju o značaju seljačkih radnih zadruga za razvoj socijalizma; ručali su u Topoli i posjetili Oplenac. Domaćini su ih odveli i u Novi Sad, pa na Iriški vijenac i Frušku goru.


(Nastaviće se)

---