Zanimljiva je priča o boravku u Beogradu, u ljeto 1911. godine, a kasnije, u vrijeme balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata, ruskog pisca i novinara Vasilija Vasje Jančeveckog (1874–1954), u svijetu poznatog po romanu „Džingis-kan”, koji je preveden na 50 svjetskih jezika. Naime, V. Jan (kako se potpisivao) bio je u službi načelnika Zakaspijske oblasti (danas Turkmenija) general-lajtnanta Dejana Jovanovića Subotića (1850–1921), Srbina po rođenju (otac mu je bio Jovan Subotić, pjesnik i političar, advokat, urednik ljetopisa „Matice srpske” u Pešti). Uspio je da zadobije naklonost generala sa kojim je (obično na konju) odlazio u pustinju Kara Kum, u Persiju, a stizali su i do granica Indije. Kasnije će se Vasilije Jančevecki posvetiti novinarstvu i uređivati list „Rusija” u Petrogradu. U redakciji tog lista on će upoznati i mladu lijepu korektorku Olgu Petrovnu Vinogradovu, sa kojom će dobiti sina Mihaila...

Vasilije i Olga bili su u Beogradu na Desetom kongresu novinara slovenskih zemalja. Odsjeli su u hotelu „Moskva”, obilazili grad fijakerom, Topčider, Košutnjak... razgovarali sa popularnim piscem Branislavom Nušićem... Narednih godina Jančevecki će češće boraviti na Balkanu, kao izvještač sa bojišta. Prvi svjetski rat ga zatiče sa sinom i kćerkom iz prvog braka u Bukureštu... Njegova druga žena Olga Jančevecka, potonja veoma popularna pjevačica u Beogradu i Jugoslaviji, bila je na Krimu, gdje će se 1920. godine ukrcati na parabrod i otići za Konstantinopolj, i dalje do Kotora, do Jugoslavije, gdje će se zauvijek nastaniti... A u međuvremenu njen muž će se, u proljeće 1918. godine, vratiti u Rusiju. Porodica je rasturena, niko ni za koga ne zna gdje je; Olga Jančevecka će tek poslije nekoliko decenija saznati da joj je muž živ, da joj je sin živ... A u Moskvu je odlazila u više navrata (1970–1973), kako je zabilježio njen sin Mihail, koji ju je obilazio sve do njene smrti 1978.

Naredne godine Beograd je pohodio Lav Trocki, poznati ruski revolucionar, političar i novinar. Tridesetogodišnji dopisnik lista „Pravda” u vrijeme balkanskih ratova ovako je opisao Beograd:

„Varoš ima sasvim naročiti, uzbuđen vojnički izgled. Svi su mobilisani i sve je potčinjeno potrebama mobilizacije... Radnje su prazne: nema kupaca i na minimum se sveo broj prodavaca. Nema radne snage. Za fabriku šećera u Beogradu morali su tražiti dvadeset radnika iz inostranstva. U ulici Kneza Mihaila – obustavljeni su radovi na kaldrmisanju, tramvajske šine u velikom dijelu su skinute, kaldrma je razrivena, drvene kocke kisnu pod kišom, a prilazeći hotelu ‘Moskva’, najboljem u varoši, fijaker skoro do pola točka gnjuri u baru.

Masa prodavaca novina: starci, bogalji i u većini dječaci. Njihova larma stvara osnovni motiv života beogradske ulice... Udvojenim redovima maršira Osamnaesti puk, koji danas odlazi na granicu, na bojište. U uniformi zaštitne boje, u opancima, sa zelenim grančicama na šajkačama. Sviraju trubači, dobošari udaraju u doboše odmjeravajući takt koraka. Izgled ovog puka čini na mene utisak koji se teško može izraziti. Nema spoljašnje uslovne utegnutosti. Prije bi se kazalo da svi imaju izgled tragične pokornosti. Opanci na nogama i ova zelena grančica na šajkači – sa punom ratnom spremom – daju vojnicima neki dirljiv izgled. I ništa u ovom trenutku ne karakteriše za mene tako duboko krvavu besmislenost rata kao ova grančica i ovi seljački opanci...”

Slavni mađarski kompozitor Bela Bartok, 1912. godine, u banatskom naselju Monoštor, istraživao je i sakupljao srpsku folkornu građu. On je, prema istraživanju muzikologa Nice Fracile, na fonograf snimio i zabilježio devet instrumentalnih i dva vokalna srpska izvođača. U njegovoj zaostavštini nađeno je (i štampano) oko dvadeset srpskih melodija iz Banata.

U Srbiju 1912. dolazi i Egon Ervin Kiš (1885–1948), poznati novinar-reporter iz Čehoslovačke. Posjetio je i Crnu Goru, gdje je napravio intervju sa crnogorskim kraljem Nikolom. Kiš će se vratiti u Srbiju na početku Prvog svjetskog rata, 1914, ali ovoga puta kao vojnik Austrougarske – tako će nastati njegov dnevnik-knjiga „Zapišti to, Kiš”, u kojoj će se diviti hrabrosti srpskih vojnika: „Sjajni su to momci, ti Srbi, znaju kako treba da brane svoju zemlju...” [...]

Priredio:

MILADIN VELjKOVIĆ

(Nastaviće se)

---