Piše: Budo Simonović


U predvečerje poslednjeg julskog dana 1860. godine odjeknuo je pucanj iz kubure uperene u pleći mladog, tada tridesetčetvorogodišnjeg crnogorskog knjaza Danila Petrovića, prvog svetovnog vladara iz ove dinastije. Atentatoru Todoru Kadiću nije zadrhtala ruka, rana je bila smrtonosna i knjaz je sjutradan podlegao.

Od tada do danas, uz isticanje nespornih zasluga za državnost Crne Gore, koje će osamnaest godina poslije njegove smrti uroditi plodom na Berlinskom kongresu 1878, kada je Crna Gora upisana na spisak evropskih država, traju uporna nastojanja da se nekako zabašuri i pod tepih zaborava gurne naličje njegove tiranske vladavine, zločini i nepočinstva nezapamćena u crnogorskoj istoriji. Ta nastojanja su došla do izražaja ovih dana.

Prvo je Matica crnogorska nedavno objavila treće izdanje knjige „Ubiše knjaza“ Momčila Šaletića. On „nepristrasno“ tvrdi da je „skoro 150 godina lik knjaza Danila bio prekriven zaboravom pod teretom kleveta ‘uvezene i domaće prljave političke propagande i izmišljotina o njemu kao vladaru i čovjeku“, iako i osnovci znaju da razma Njegoša, možda i nema vladara iz ove dinastije koji je u minulih 160 godina bio više u žiži javnosti od knjaza Danila.

Ovih dana se oglasio i Andro Martinović, reditelj i direktor crnogorske kinoteke, i na velika zvona najavio novi filmski projekat posvećen upravo knjazu Danilu, a iz svega je jasno da se ni on, naravno, neće baviti onom tamnom stranom biografije ovog vlastodršca, onim što mu je poslije samo osam i po godina vladanja došlo glave.

Zbog svega toga je, na 160. godišnjicu od njegovog ubistva, neophodno još jednom otvoriti te sumračne stranice iz životopisa knjaza Danila kako bi to bila opomena i nauk i svakom običnom čovjeku, a nekmoli sadašnjim i budućim „gospodarima“, svima kojima dopadne u ruke mač moći i vlasti, jer – oko toga barem nema spora – svako zaboravljeno zlo može i da se ponovi.

U tome posebno mjesto zauzimaju njegove genocidne pohare Kuča, njegovi krvavi pohodi na Pipere, Bjelopavliće i Crmničane, njegovi nemilosrdni obračuni sa protivnicima i neistomišljenicima (sudbina njegovog brata od tetke Stevana Perovića Cuce u tom pogledu je svakako najizrazitiji primjer), sa svima koji su mu na bilo koji način protivurječili ili samo grdnu riječ kazali na njegov ili na račun njegove porodice ili vladavine.

Istina o ovim detaljima iz biografije knjaza Danila predstavlja branu, protivtežu svima onima koji bi i sada, 160 godina poslije njegove smrti, po svaku cijenu htjeli da zažmure pred istinom, da od njega naprave sveca i najgrandiozniju pojavu, ne samo u dinastičkoj lozi Petrovića nego i u crnogorskoj istoriji uopšte. Da zažmure pred svim zlotvorstvima koja su obilježila osam i po godina njegove tiranske vladavine, pred neporecivom činjenicom da je on, odnosno njegov brat veliki Vojvoda Mirko po njegovoj volji i naređenju, za svoje kratke vladavine pobio daleko više crnogorske nejači, čak i nekršetene djece, nego svi turski paše i veziri koji su za to vrijeme pohodili i vojštili na Crnu Goru.

Plima apologetske, u suštini nacionalističke euforije, slavopojke o „silnom rodoljublju“, „velikoj ličnoj hrabrosti najdržavotvornijeg crnogorskog vladara“ od kojega mlada pokoljenja treba da uče kako se voli i brani svoja domovina, o njegovom Zakoniku, „najznačajnijem crnogorskom pravnom spomeniku“ – razlog su za još jedno podsjećanje na vladavinu „Zeka malog“, „Zeka manitog“, kako ga je narod u ono vrijeme krstio.


(Nastaviće se)

---