Italija je pomagala tzv. božićnu pobunu u Crnoj Gori, a kasnije organizovala crnogorsku vojsku u Gaeti i Formiju». (Ibid, 88. 89.) Apetiti Italije prema Jadranu i Balkanu su dobro poznati, naročito poslije sloma austrougarskog carstva. Dr Petranović navodi podatak da je Italija u toj svojoj otvorenoj imerijalističkoj politici « sve do smrti kralja Nikole I Petrovića pomagala njegove težnje za restauracijom Kraljevine Crne Gore, podržavala je ‚samozvanu crnogorsku vladu‘ do kraja 1921, koja je upućivala memorandume Dryštvu naroda, protestvujući zbog ‚izdaje Crne Gore od strane sila‘. Cilj jugoslovenske vlade bio je usredsređen na to da spriječi prodor Italije dublje na Balkan, prije svega da ne dođe do okupacije Albanije. Prema britanskim izvještajima vlada Kraljevine je to osjećala kao pitanje života i smrti. Italija je postajala politička opsesija Kraljevine SHS kao Austro- Ugarska Srbije». (Ibid, 33, 34.)
Dr Sima Marković u članku Tragizam malih naroda ukazuje na metamorfozu koju je Italija doživjela u periodu 1919- 1920.godine. «Od revolucionarno- demokratske Italije, Garibaldijeve Italije, preobrazila se u surovu, odvratno reakcionarnu, imperijalističku Italiju, koja hoće da obezbijedi sebi apsolutnu vladavinu u Jadranskom moru, pa ma po cijenu slobode miliona Srba, Hrvata i Slovenaca». (Marković, «Tragizam malih naroda », 1985: 13.) Osvajačka, antijugoslovenska Italija, dakle, stajala je materijalno, vojno i politički iza kralja Nikole i crnogorskih separatista. Svojim naslonom na takvu Italiju zelenaši su potpuno kompromitovali svoj navodni ustanak, svoju borbu « za čast, pravo i slobodu Crne Gore».

Velika žurba
lukavog Pašića
I državni vrh Srbije, posebno Pašić sa svojom velikom žurbom da što prije dođe do ujedinjenja, pomogli su zelenaškim vođama, ljudima kralja Nikole da organizuju otpor protiv usvajanja odluka Podgoričke skupštine. Za svoje savremenike, i za kasnije generacije, Nikola Pašić je, inače, važio za najvećeg i najmudrijeg srpskog državnika, sa najvećim međunarodnim ugledom - divili su se njegovom prestižu, slavi i političkom lukavstvu. Spremajući se za «veliko djelo oslobođenja i ujedinjenja» želio je da se što prije « utvrde međe srpskih zemalja, koje bi, tako omeđene, ušle u zajednicu sa Hrvatima i Slovencima. On nije bio protiv zajedničke države, ali je želio da se unaprijed zna ko šta u nju unosi», ocjena je Slobodana Jovanovića. Kada je riječ o ujedinjenju Srbije i Crne Gore i ostvarivanju državnih ciljeva srpske vlade, Pašić se nije opterećivao izborom ljudi koji su sa srpskom vojskom došli u Crnu Goru kao posebni «emisari» i « putovođe » - nije mu smetala njihova politička prevrtljivost i nemoralnost. Na kakav će prijem ovi njegovi ljudi, nekadašnje pristalice kralja Nikole, naići kod naroda u Crnoj Gori, a posebno kod omladine, nije ga mnogo interesovalo. Poznavanjem istorije Crne Gore i Crnogoraca, za koje je još Vladika Rade rekao da ih nije lako upoznati, Pašić, i ne samo on, nije se mogao pohvaliti. Za posebnost crnogorsku, istorijski stvorenu, nije imao sluha - čvrsto je bio ubijeđen da se parama može sve riješiti. Predsjednik srpske vlade nije se obazirao ni na mišljenje Svetozara Markovića, koji je svojevremeno upozoravao na postojanje posebnosti Crne Gore, stvorene istorijom, i savjetovao da se prilikom ujedinjenja o tome mora voditi računa. Vlast nove države nije imala sluha za tu posebnost Crnogoraca, niti je preduzela mjere da materijalno zbrine crnogorsku sirotinju, da obezbijedi njenu ishranu, koja je od ujedinjenja očekivala da će biti riješen njen vjekovni problem gladi. Očekivanja su bila velika, a razočarenje ogromno. Ako imamo u vidu teško materijalno stanje u narodu i činjenicu da je vlast nove države učinila malo, gotovo ništa u rješavanju ovih životnih pitanja, ne treba da čudi podrška koju je stanovništvo u pojedinim mjestima Crne Gore davalo separatističkom, odmetničkom pokretu.
PIŠE: BORIVOJE
ĆETKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)