Federalistička priča kako su srbijanski seljaci pod vođstvom Crnogoraca osvojili Beograd 1804. godine, u kome je bilo samo nekoliko nosača – Srba, i da su Srbijanci istisnuti iz političkog života Srbije od strane nesrpskih elemenata, bila je omiljena mantra crnogorskih separatista u periodu između dva svjetska rata, a svoju punu afirmaciju je doživjela nakon vaspostavljanja „suverene” Crne Gore 2006. godine. Nije, naravno, riječ samo o falsifikovanju istorijskih događaja, političkoj zloupotrebi činjenica, već se radi i o rasističkim tumačenjima – upire se prstom na Grke, Cincare, Jevreje, Jermene i Rome kao glavne i jedine krivce za „krvnički” odnos prema Crnogorcima.
Veličanje kralja Nikole
Federalisti su veličali sebe i Crnogorce, a sa velikim poštovanjem govorili su i o kralju Nikoli – to su njegovi ljudi, najbliži saradnici, ministri i drugi nekadašnji visoki dužnosnici. Istina, među njima je bilo i bivših prvaka Narodne stranke, (kao na primjer Mihailo Ivanović), koji su mijenjali svoje političko ubjeđenje – od radikalnih kritičara Nikolinog režima „evoluirali” do velikih privrženika knjaževe despotije.
I imali su i zašto da veličaju svoga gospodara – viđenja federalista o odnosima Srbije i Crne Gore, a i njihova „politička filozofija”,prisutni su i u vrijeme vladavine knjaza i kralja Nikole. Da podsjetimo: kralj Nikola je svoje srpstvo zasnovao na dubokom ubjeđenju da njemu, a ne srpskim dinastijama, pripada pijemontska uloga u ostvarivanju srpske ideje, jer vjekovna borba crnogorskih i brdskih plemena, kao i istorijske zasluge kuće Petrovića, daju mu za pravo. I još: u Zeti je rođen Nemanja, pa zato i sleduje kralju Nikoli da baš on bude taj koji će obnoviti moć i sjaj srednjevjekovne srpske države. U tome i jeste suština problema. Kada je vidio da on i njegova Crna Gora ne mogu biti stožer, Pijemont srpstva, sve više se okreće svom crnogorstvu, ali crnogorstvu usko shvaćenom – suštinski različitom od Njegoševog crnogorstva neodvojivog od srpstva. Dakle, Nikolino srpstvo završava u uskom crnogorstvu, crnogorstvu koje oživljava starozetski separatizam i otvara put federalistima, ostarašćenim političarima, koji u svojoj političkoj „evoluciji” radikalizuju svoja prva ubjeđenja – negiraju sve što je zajedničko Srbijancima i Crnogorcima. Po ugledu na gospodara i federalisti su političari prevrtljivci – ne drže mnogo do zadate riječi. Doduše, crnogorskom gospodaru nije bilo lako: bio je stiješnjen između Austrije i Turske, i de fakto antagoniziranim odnosima sa srpskim dinastijama. Morao je da trpi uvrede i poniženja da bi dobio to što traži – a iskao je mnogo, mimo drugih vladara. Međutim, ta njegova besprincipijelna politika, politika laviranja između Rusije i Austrije, dvostruka politika da „hoće sa Austrijom i protiv nje” (M. Đilas), donijela mu je reputaciju vladara koji ne drži mnogo do date riječi.
Političko konvertitstvo crnogorskih federalista baštiniće mnogo decenija kasnije DPS, vladajuća partija nastala iz Saveza komunista, dakle komunističke provinijencije (ako nigdje ne bude komunista, biće ih u Crnoj Gori, svojevremeno je govorio gospodar), a završili su sa neoliberalnom ideologijom i učlanjenjem u NATO).
U optužbi Srbije i Srbijanaca federalisti su išli dalje od svog gospodara, koji je oštro kritikovao zvanični Beograd, ali je pravio razliku između naroda i državnog vrha, dok su vodeći federalistički političari držali da su gotovo svi Srbijanci, a ne samo vladajući krugovi, krivi za centralizam. Tako je vodeći ideolog stranke govoreći u beogradskom parlamentu 1925. godine o borbi između centralizma i federalizma rekao da je to „borba između dva svijeta dijametralno suprotnih interesa, to je borba između gospodara i potištenih, eksploatatora i eksploatisanih – jednom riječju borba imeđu Srbijanaca i svih ostalih”.(Vujović,1981: 191) Kod Vujovića nema komentara ovih Drljevićevih stavova o eksploataciji svih drugih naroda od strane Srbijanaca, mada akademikovo marksističko ubjeđenje podrazumijeva opštepoznati stav u marksizmu da eksploatiše povlašćena klasa, a ne narod i da je on sam eksploatisan od svojih eksploatatora. Svojom šovinističkom mržnjom prema jednom narodu (Srbijancima) duhovni vođa federalista je već 1925. godine nagovijestio kasnijeg Drljevića, crnogorskog fašistu.
Piše: BORIVOJE ĆETKOVIĆ
(Nastaviće se)