Iako je Prohoru želio da razgovara sa svojim drugovima o dragocjenoj duhovnoj mudrosti, duboko duhovno osjećanje ga je vuklo prema usamljenju i tjeralo da razgovara sam sa sobom. Približavanje je tražio samo sa onima koji su mogli da razgovaraju sa njim na polzu duše.

Tada je u Kursku živio nekakav jurodivi prosjak, čije je ime sada zaboravljeno, ali su ga tada svi poštovali. On je bio rodom iz Kurska i još odmalena je imao težak život. Zbog svoje pobožnosti, Prohor se prvo upoznao sa njim, a kasnije ga je zavolio svim srcem i sa njim se sprijateljio. Prosjak je takođe zavolio Prohora i svojim uticajem na njega još više rasplamsao želju u njegovoj duši prema religiji i usamljenom životu, kakav je i vodio u sredini i među poznanicima.

Majci nije bilo nepoznato sinovljevo razmišljanje i opredjeljenje, koje je neskriveno pokazivao, a njoj je bilo drago i ona ga je podržavala, bila saglasna sa njegovom odlukom i tome se radovala. Ona je bila zabrinuta samo tada kad bi pomislila na njegovu budućnost i brinulo je pitanje kojim će putem da krene u život njen sin. Nakon nekoliko godina odgovor na ovo pitanje je bio sve jasniji. Prohor je počeo da priča o manastiru. Saznao je šta misli majka i pitao je, kao slučajno, bi li on mogao da se zamonaši. Vidio je da se majka ne protivi njegovoj želji i radije bi ga pustila nego mu zabranila i od tada se još više razbuktava u njemu želja za monaškim životom. Onda je Prohor počeo da razgovara i sa poznatim ljudima o monaškom životu. Kod mnogih je naišao na podršku za svoje namjere, a trgovci: Ivan Ivanovič Družinjin, Ivan Stepanovič Bezhodarni, Aleksej Semjonovič Melenjin i još dvojica su ga ohrabrivali i davali nadu da će ići zajedno sa njim u manastirski samostan i zauvijek ostati u njemu za spas duše svoje. U sedamnaestoj godini života namjera da napusti zavičaj i krene na put monaškog života konačno je sazrela u Prohoru. I u majčinom srcu odlučnost je bila sve jača da ga pusti da ide na službu kod Boga. Nije joj bilo mnogo teško da donese takvu odluku, jer nije ostajala potpuno sama, sa njom je ostao drugi sin, nama već poznati Aleksej, koji po karakteru nije nimalo ličio na Prohora i koji je više bio naklonjen društvenim zanimanjima, nego duhovnom životu. Tada je sedamnaestogodišnji Prohor Mošnin, prema utvrđenim crkveno-građanskim duhovnim pravilima, dobio dozvolu od Kurske gradske opštine i tako napravio prvi korak odricanja od svog zavičaja i svjetovnog života u korist monaškog života. Posebno je bio dirljiv rastanak sa majkom. Po ruskom običaju, kad su se svi okupili, oni su malo posjedjeli, onda je Prohor ustao, pomolio se Bogu i, poklonivši se do majčinih nogu, zamolio je za roditeljski blagoslov. Agafija mu je dala da poljubi ikone Hrista Spasitelja i Majke Božije, zatim ga je blagoslovila i dala mu krst od bakra. Uzevši sa sobom taj krst kao znak majčinog blagoslova, kao simbol, u kojem su spojene sve dužnosti monaha, otac Serafim ga je sačuvao do kraja života, noseći ga uvijek neskriveno na svojim grudima. I tako su se rastali majka i sin. Udovica Agafija ga je pratila, lijući gorke suze, po glavi joj se vrtjela misao da svog dječaka zadrži kod sebe, ali strah da odvraća čovjeka od dobrih namjera i strah da prihvati na sebe posledice tog odvraćanja, umirio je njenu uznemirenu dušu. Prohor, vjerovatno, nije ništa manje plakao od majke, ali tuga, koja se pojavljuje tokom svakog rastanka, što je prirodno, nije ga sprečavala, misli su mu bile okrenute tamo kuda su ga zvali Božiji putevi. Odlučivši da služi Bogu, mladić je, zaokupljen potajnom mišlju u srcu, ostavio, slično Avramu, svoj zavičaj i kuću oca svog.

(Nastaviće se)

Preveo sa ruskog i priredio:

VOJIN PERUNIČIĆ

---