-Preveo sa ruskog i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ

Poslije smrti nastojatelja Isaije, otac Serafim je nastavio da živi životom isposnika u usamljeničkoj kolibi i zavjetovao se na vječno molitveno tihovanje (isihazam). Takvim životom on je živio oko tri godine. Prije isteka tog vremena, on je prestao da posjećuje bratiju nedjeljnim i prazničnim danima. Jedan brat mu je donosio hranu u ćeliju, naročito u toku zime, kada otac Serafim nije imao svog povrća. Hrana je donošena jedanput nedjeljno, a to je rađeno nedjeljom.

Mnogima iz bratije je bilo veoma žao što je stari monah otišao iz njihovog bratstva. Njegov zavjet na vječno molitveno tihovanje lišio ih je poučnih savjeta i rukovođenja. Oni najbliži oko njega su čak pitali oca Serafima zbog čega se odlučio na takav život, jer dok je živio zajedno sa bratijom, on ih je poučavao riječju i primjerom, a to nije štetilo njegovoj duši. Stari mudrac im je odgovarao, koristeći riječi svetog oca: „Sveti Grigorije Bogoslov je rekao da je lijepo vjerovati u Boga, ali je najljepše od svega, ako čovjek očisti svoju dušu pred Bogom.“

Međutim, zavjet na molitveni isihazam nije bio takav podvig, na koji bi se otac Serafim odlučio da završi svoj život. Preko njega, kao preko stepenica, dobivši potpuno savršenstvo, on je prešao na više podvizavanje, koje se zvalo život pustinjaka. Povod za to je bila sledeća situacija. Kao što se zna, u to vrijeme je otac Nifont bio nastojatelj manastira, bogobojažljivi muškarac u zrelim godinama, dobročinitelj, čovjek, koji je očinski volio bratiju, koji je brinuo o svakoj potrebi i nevolji svakog brata i brinuo o pravilima crkvenog reda. Poslije smrti starog monaha Isaije, otac Serafim, zavjetovavši se na molitveno tihovanje, nije izlazio iz ćelije, što je značilo isto kao da je bio u isposničkoj ćeliji. Ranije je on nedjeljama i praznicima išao u manastir da se pričesti svetim Tajnama. Sada su ga boljele noge zbog dugog stajanja na kamenju i on nije mogao da hoda. Bilo im je nepoznato ko ga pričešćuje, iako nijesu nijednog trenutka posumnjali da se pričešćuje svetim Hristovim Tajnama. Ta situacija je davala mogućnost nekima da pomisle na grijeh, a tome su ljudi skloni. Zato je nastojatelj manastira i sazvao manastirski savjet, koji su činili stari jeromonasi i predložio da rasprave pitanje o pričešćivanju oca Serafima. Dogovorili su se da predlože ocu Serafimu da dolazi, ako su mu noge ozdravile, kao i ranije u manastir nedjeljama i praznicima da se pričesti, ili, ako ga noge ne služe, da zauvijek dođe da živi u manastirski samostan. Odlučili su da ga pitaju preko brata, koji mu nosi hranu nedjeljom, šta je odabrao otac Serafim. Prvi put kad je otišao kod monaha, brat je prenio odluku manastirskog savjeta, ali otac Serafim, saslušavši predlog savjeta, nije ništa odgovorio bratu i, kao i obično, dao je saglasnost na povratak u manastir. Brat je ispričao nastojatelju da nema odgovora, a on mu je rekao da ga ponovo pita sledeće nedjelje. Drugi put kad mu je odnio hranu, on ga je ponovo pitao za predlog savjeta... Onda je stari monah blagoslovio brata i zajedno s njim otišao pješke u manastir. Prihvativši drugi predlog savjeta, monah im je dokazao da nije imao snage da hoda, jer je bio bolestan i da nije mogao da dolazi, kao i ranije, nedjeljama i praznicima u manastir. To je bilo u proljeće 8. maja 1810. godine. Ušavši na manastirska vrata poslije petnaestogodišnjeg isposničkog života u ćeliji, otac Serafim je, ne svraćajući u svoju ćeliju, direktno otišao u crkvenu bolnicu. To se dešavalo preko dana i tamo je ostao do početka noćne službe. Kad je zvono oglasilo početak službe cjelonoćnog bdjenja, otac Serafim se pojavio u hram Uspenja Bogorodice da prisustvuje službi.

Poslije toliko godina ponovo se stari monah pojavio u manastiru. Bratija se mnogo iznenadila, ali njihovo iznenađenje je poraslo još više, jer su se dogodile nepredviđene stvari. Drugog dana, 9.maja, na dan Svetog čudotvorca Nikolaja, otac Serafim se pričestio svetim Hristovim Tajnama i kad je izašao iz crkve, otišao je u ćeliju oca Nifonta i dobivši od njega blagoslov, ponovo se smjestio u svoju manastirsku ćeliju. Tamo nije primao nikog, nije izlazio iz nje, niti je s kim razgovarao, tj. on se zavjetovao da živi životom pustinjaka. Tu je proveo oko pet godina, a onda se vratio na svoju Svetu Goru u Sarovskoj šumi.


(Nastaviće se)

---