-Preveo sa ruskog i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ

Još za života oca Serafima kružile su mnoge priče o njegovoj isceliteljskoj i čudotvornoj moći. Evo jedne od njih.

Stara monahinja iz Divejevskog manastira Matrona Plešćejeva ispričala je ovu čudnu priču.

„Stupivši u Divejevski manastir, po blagoslovu oca Serafima, ja sam kao iskušenica pripremala sestrama hranu. Jednom kad sam se razboljela, a i po nagovoru sotone, osjetila sam veliki nemir i tugu i odlučila da odem potajno iz manastira, bez blagoslova, jer mi se život iskušenice pokazao mnogo težak i neizdrživ. Bez imalo dvoumljenja, predosjetivši moje namjere, otac Serafim mi je poručio da odmah dođem kod njega. Izvršavajući njegovu naredbu, otišla sam trećeg dana Petrovog posta poslije zajedničkog ručka u trpezariji i cijelim putem plačući. Kad sam došla kod njega u Sarovsku ćeliju, izgovorila sam, po običaju, naučenu molitvu, a stari monah, rekavši: „Amin“, dočekao me je kao svoje dijete s riječima: „Radosti moja, ja sam te čekao cijeli dan“. Plačući sam odgovorila: „Oče, ti znaš kakva sam ja iskušenica, čim sam nahranila sestre, ja sam se istog trena uputila prema tebi i cijeli put sam preplakala“. Onda je otac Serafim otro moje suze svojom maramicom i rekao: „Časna majko, tvoje suze nijesu uzaludne i ne padaju bez razloga na pod“. Zatim je, privodeći me ikoni Carice Nebeske, rekao: „Pokloni se, časna majko, Nebeska Carica će te utješiti“. Ja sam poljubila ikonu i osjetila takvu radost u duši, da sam stvarno ponovo oživjela. Poslije toga mi je otac Serafim rekao: „Sada, časna majko, idi kod sestara u trpezariju, a sjutra dođi kod mene u ćeliju u šumi. Ali ja sam mu se usprotivila: „Oče, mene je strah da sama idem kroz šumu do ćelije“. Tada mi je otac Serafim rekao: „Ti, časna majko, sama idi kroz šumu i stalno ponavljaj naglas: „Gospode, pomiluj“, a onda je on pjevajući ponovio nekoliko puta: „Gospode, pomiluj“. Na jutarnju liturgiju nemoj da ideš, nego kad ustaneš, pedeset puta se pokloni i onda kreni“. Kako me je blagoslovio otac Serafim, tako sam i uradila. Kad sam ustala, pedeset puta sam se poklonila i krenula, usput sam cijelo vrijeme ponavljala naglas: „Gospode, pomiluj“. Cijelim putem nijesam osjećala nikakav strah, već sam u srcu osjetila veliku radost, zahvaljujući molitvama oca Serafima.

Dok sam prilazila ćeliji u toj divljini, odjednom sam vidjela oca Serafima, koji je sjedio na kladi pored kolibe, a pored njega stoji zastrašujuće veliki medvjed. Ukočila sam se od straha i viknula iz svega glasa: „Oče, umrijeću“. I pala sam na zemlju. Otac Serafim je čuo moj glas, udario je medvjeda i dao mu znak rukom. Tada je medvjed, kao da je razuman, istog trenutka pošao u gustiš iza kolibe na onu stranu, kuda mu je pokazao rukom otac Serafim prije nekoliko trenutaka. Vidjevši to, sva sam drhtala od užasa i čak kad mi je prišao otac Serafim i rekao: „Nemoj da se plašiš i užasavaš“, a ja sam, kao i ranije, nastavljala da vičem: „Oj, umrijeću!“ Na to mi je stari mudrac odgovorio: „Nećeš, časna majko, od ovoga se ne umire, smrt je od tebe daleko, ovo je za tebe sreća“. A onda me je poveo prema onoj kladi, na kojoj je maloprije sjedio, na koju sam i ja sjela po njegovoj želji i, pomolivši se Bogu, i on je sjeo pored mene. Čim smo sjeli, odjednom se pojavio onaj isti medvjed iz guste šume, prišao je ocu Serafimu i legao mu pored nogu. Našavši se blizu pored takve strašne zvijeri, ja sam ispočetka bila strašno preplašena i drhtala sam, ali zatim, kad sam vidjela da se otac Serafim odnosi prema njemu kao prema ovčici bez imalo straha i čak ga hrani hljebom iz svojih ruku, koji je donio u svojoj torbi, ja sam počela malo-pomalo da se vraćam u život. Posebno mi je čudno izgledalo lice mog velikog oca: ono je bilo vedro i osvijetljeno, kao u Anđela, i veselo.

Na kraju, kad sam se potpuno smirila, a starac potrošio skoro cijeli hljeb, dao mi je parče koje mu je ostalo u rukama i rekao mi da ja sama medvjedu dam taj hljeb da pojede. Odgovorila sam mu: „Oče, ja se bojim, on će mi i ruku pojesti“. Otac Serafim me je pogledao, osmjehnuo se i rekao: „Neće, časna majko, vjeruj mi da ti neće odgristi ruku“. Tada sam ja uzela hljeb, koji mi je dao i dala ga cijelog medvjedu sa takvim raspoloženjem, da sam poželjela da ga još hranim, jer je medvjed bio miran, zahvaljujući ocu Serafimu.


(Nastaviće se)

---