-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Iz Smiljanićeve ’34, iz svog doma, Ljubiša Jocić šalje pjesme „Ljetopisu Matice srpske“ (ali bez uspjeha), sarajevskom „Životu“, čijeg urednika Marka Markovića moli: „Dragi druže Markoviću, moj, a i vaš prijatelj Eli Finci zamolio me je prije neki dan, dok smo sjedjeli u Klubu novinara, da spremim neku pjesmu za vaš časopis ’Život‘.
Eli zaslužuje mnogo više od Sime da dobije nadimak Sarajlija, Eli Finci Sarajlija.
Bilo je jednom, davno prijete rata, kad smo Đorđe Jovanović Jarac i ja dočekivali Bubu Alkalaja, i Elija, kao Sarajlije da dođu u Beograd na duge, duge prijateljske razgovore. [...]
Eli me je zamolio za saradnju u ’Životu‘, kažem, ali u stvari on me nije zamolio već obradovao da ću moći u Vašem časopisu da objavim svoje pjesme. Izabrao sam tri: ’Ja ima u zalivu prijatelja‘, ’Kao upaljeni svetov‘ i ’Rastanak‘. U pjesmi ’Rastanak‘, pod naslovom sam stavio slovo V i pored njega tačku. V. treba da znači ime moje žene s kojom sam se rastao, a kojoj nemam ništa da prebacim. Ona se zvala Vera.
V sam napisao olovkom, pa ako vam ne odgovara da ova pjesma bude nekom posvećena, vi V možete izbrisati.
Ukoliko vam se, dragi druže, ne dopadne nijedna od ovih pjesama, molio bih vas da mi to javite, pa da vam u najskorije vrijeme pošaljem druge. Srdačno ostajem vaš...“
Marković će štampati ove tri njegove pjesme. Jocić će mu odmah odgovoriti: „Pratim Vaš časopis i radujem se njegovom izlaženju i uspjehu. Vjerujem da i Vi, kao i ostali urednici, imate najveću ponudu pjesama, zatim priča, a tek poslije prikaza, eseja, bilježaka, svega onog bez čega jedan časopis ne može ni da se zamisli. Međutim, gledajući baš tu stranu, izgleda mi da Vi baš u tome imate uspjeha... Radovao bih se da i u ubuduće sarađujem u ’Životu‘...“
Uhljeblje nalazi u pisanju, kao novinar reporter u reviji „Duga“. Piše honorarno.
Razgovara sa slikarom Petrom Lubardom u ljeto 1953. godine, i u „Dugi“ piše o velikanu koji je završio antologijsku sliku „Boj na Kosov“ i postavio je u dvorani Izvršnog vijeća Srbije. Slikar ga je fascinirao svojom idejom, ekspresijom, energijom, strašću...
Uspijeva da dobije posao na filmu – snimio je dokumentarac o pjesniku Branku Radičeviću – boravio je u Sremskim Karlovcima, na Stražilovu... Dobio je veoma lijepe kritike. U „Umjetnosti i kritici“ u januaru 1954. objavljuje veliki razgovor sa Dušanom Matićem, a povodom njegove knjige „Bagdala“: „Prošle su godine, a da nisam duže posjedio sa Dušanom Matićem u razgovoru. Da li sam zaboravio šta je za mene značilo prvo viđenje s njim prije više godina... Imao sam tada sedamnaest godina – Matić kaže da je šesnaesta godina ona koja odlučuje u čovjekovom životu... Sjećao sam se kako je umio da izazove u čovjeku onaj mladićki prkos koji mu je i danas ostao. Tek se bio vratio iz Pariza. Izvadio je iz džepa paklo cigareta i ponudio me. Zapalio sam. Duvan je bi vrlo ljut. On mi se smijao. Drugom prilikom sjedjeli smo u kafani. Meni se spavalo. U to vrijeme bavio sam se sportom i naučio sam rano da liježem. On mi je prkosio. Govorio je da su žilavi, kao što je on, mnogo izdržljiviji. [...] Nosio je jedan prsten, kome je tada pridavao magijske, gotovo fetiške osobine, a kada sam ga tada pomenuo, nasmijao se i rekao: ’Trgovački neki prsten‘...“

(NASTAVIĆE SE)