-PREVEO SA RUSKOG I PRIREDIO: VOJIN PERUNIČIĆ

Kroz praznu državnu kasu je duvao vjetar, armiji su bili potrebni novi regruti i topovi, podanici su se bunili i gunđali, a novi rat sa „pariškim drugom“ je bio neizbježan. Svaki mirovni sporazum, koji se sastavlja po diktatu jedne od država, nije dugovječan. Nije bilo vrijeme da se razmišlja o planovima prepravke mira, već o zavođenju reda u svom sopstvenom „malom domaćinstvu“, kako je to voljela često da kaže imperatorova baba.

Aleksandru se nije sviđao ni predloženi Napoleonov svjetski poredak, koji se zasnivao na sili i cinizmu. Riječi Korzikanca: „Mi moramo uvećati svoje carevine uprkos našoj želji“ nijesu bile ubjedljive. To je bio put u nigdje, put bezgraničnog ekspanzionizma. Ako političkim liderima drugih zemalja nije bila po volji samo nova evropska karta, koju je Napoleon skrojio, onda je ruskom caru bila još manje po volji neodređenost granica u Evropi, koja nije sebe obavezivala da mora završiti sa odlaskom Bonaparte. Najdosljedniji protivnik Napoleona je bio London, ali ideja o novom svjetskom poretku se rodila u Peterburgu. Za razliku od Engleza, Aleksandar nije mislio samo o tome, po kojim pravilima mora da živi poslijeratna Evropa.

Aleksandra su kasnije prozvali Agamemnonom, ali se može pretpostaviti da se on počeo osjećati sveevropskim liderom još između Tilzita (1807) i Erfurta (1808), gdje su se dva cara ponovo sretala. Već na tom drugom susretu Aleksandar je demonstrirao mnogo više hladnokrvnosti i tvrdoglavosti, nego u Tilzitu. U očima ljudi, oba imperatora su bila obostrano ljubazna kao i obično, razmjenjivali su prijateljske zagrljaje, poklone i poljupce. Jevgenij Tarle je to prokomentarisao sa humorom: „... za Napoleona bi ti poljupci izgubili svu svoju draž, ako bi za njih saznali Austrijanci, a za Aleksandra, ako bi za njih saznali Turci“.

Iza paravana, gdje su se vodili tajni pregovori, atmosfera je bila sasvim drugačija. I strasti su tu ozbiljno buktale. U zamjenu, da se Rusija obavezno udruži sa Francuzima, ako to bude potrebno, protiv Austrije, Napoleon je ustupao Galiciju Rusima. Kasnije su mnogi slovenofili prekorijevali cara za to što on nije iskoristio tu jedinstvenu šansu. Po njihovom mišljenju, on se pokazao lošim unukom svoje velike babe, Aleksandar je mogao takođe da dobije Galiciju lako, kao što je Katarina dobila stare ruske teritorije kad se dijelila Poljska.

Aleksandar I je odbio Napoleonov predlog. Za to je bilo nekoliko razloga: i moralnih, i ekonomskih, i političkih. Ako govorimo o moralu, onda podjelu Poljske (kao i otac, uprkos Katarininim argumentima) nikada nije smatrao uspjehom, već sramotom ruske diplomatije. Ako govorimo o ekonomiji, onda prekid sa Engleskom i kontinentalna blokada su nanosili sve više vidljiviju štetu Rusiji, pa je zato došlo vrijeme da se razmisli o svojim sopstvenim interesima, a ne da se pomaže Francuzima. Uz to je podsticano raspoloženje u ruskoj armiji i stav jake anglofilske partije u Peterburgu, čije se mišljenje nije moglo ignorisati, imajući u vidu događaje sa ubistvom cara Pavla I.

Napoleon je još uvijek po inerciji govorio o rusko-francuskoj koaliciji, a Aleksandar je već razmišljao o svojoj najvažnijoj ulozi u novoj koaliciji, usmjerenoj protiv Napoleona. Francuski imperator je više puta priznao da je ruski monarh veoma sposoban u diplomatiji i, očigledno, ne bez razloga zvao ga je „pravim vizantijcem“.

Aleksandar I je bio jedan od onih rijetkih ljudi koji je mogao da natjera Korzikanca da izgubi kontrolu nad sobom. Jednom je za vrijeme pregovora u Erfurtu, kad je Napoleon pobijesnio zbog nepopustljivosti ruskog cara, bacio u ljutnji na pod svoj šešir i počeo da ga gazi nogama. Aleksandar mu je, sasvim smireno i ne gubeći prisebnost, oštro rekao: „Vi ste grubi, a ja sam tvrdoglav. Vi od mene ne možete ništa dobiti ljutnjom. Hajde da razmislimo i da razgovaramo ili ja odoh“. Samo takav političar je, koji je bio samouvjeren i siguran u sebe, mogao da razgovara sa Napoleonom.

Potpuno razočaravši Napoleona, umjesto da slijedi Korzikanca putevima rata, Aleksandrar I je pokazao svoj karakter, odbio je predlog francuskog imperatora i vratio se svojim unutrašnjim reformama.


(KRAJ)

---