-PREVEO SA RUSKOG I PRIREDIO: VOJIN PERUNIČIĆ

Po mišljenju Pariza i njegove tačke gledišta, sve je to bilo samo zagrijavanje pred onim šta će tek doći u februaru 1808. godine. Napoleon je dao na uvid Aleksandru I sledeći projekat:

„Armija od 50 hiljada ljudi, pola Rusi, pola Francuzi, djelimično mogu da budu uključeni čak i Austrijanci, koja će da krene preko Konstantinopolja u Aziju, prije nego stigne do Eufrata, natjeraće Englesku da zadrhti i baci na koljena pred cijelim kontinentom. Ja ću da pokrenem operaciju u Dalmaciji, a Vaše veličanstvo će dejstvovati na Dunavu. Nakon mjesec dana poslije našeg dogovora, armija će biti na Bosforu. Taj napad će imati odjeka i u Indiji i Engleska će priznati poraz. Ja pristajem na svaki preliminarni dogovor, koji je neophodan za postizanje ovog velikog cilja. Ali zajednički interesi naše dvije države moraju biti detaljno usaglašeni i uravnoteženi. Sve može biti dogovoreno i potpisano do 15. marta. Oko 1. maja naše trupe mogu biti u Aziji, a trupe Vašeg veličanstva u Stokholmu, a onda će se Englezi naći u opasnosti u Indiji i biti istjerani iz Levanta i biće pritisnuti teškim događajima, sa kojima će biti zasićena atmosfera. Ja i Vaše veličanstvo bi mogli da se naslađujemo obostrano i uživamo u životu u našim velikim carevinama, pokrećući i uspostavljajući u njima bezbrižan i ugodan život posredstvom razvijanja zanata uz dobru kontrolu i upravu, ali neprijatelji iz cijelog svijeta pokušaće da nam to ne dozvole. Mi moramo povećavati naše carevine uprkos našoj volji”.

Ovo je bilo već nešto drugo za razliku od smanjenih ratnih operacija na sjeveru sa Šveđanima ili na jugu sa Turcima. U Napoleonovom pismu se govorilo o podjeli svijeta. Nije teško pretpostaviti kakvo je protivrječno uzbuđenje izazvalo to pismo u duši ruskog imperatora, jer je on, ipak, bio unuk Katarine II, koja je maštala o Konstantinopolju i Pavlov sin, koji je želio da „pokori Indiju”. Vjerovatno, želja je bila velika, ali su postojali i suzdržavajući faktori.

Aleksandar I nije mogao da ne potpiše Tilzitski sporazum, ali nije mogao i da ne shvati kako će njegovi sopstveni podanici odreagovati na mir sa Napoleonom. Mnogobrojni svjedoci opisuju do detalja te obostrane ljubaznosti i komplimente, koje su razmjenjivali ruska i francuska delegacija u Tilzitu, ali neravnoprave pozicije ove dvije zemlje, koje su se dogovarale, proizvodile su gorčinu čak i u najvećem raspoloženju protokolarnog razgovora. Tilzitski sporazum je pravljen po diktatu Francuske, što je bilo i prirodno poslije tragičnog poraza ruske vojske kod Fridlanda. Tilzit je popeo Napoleona na sam vrh slave, što je dovelo Aleksandra u veoma tešku poziciju.

Oslabljena armija, koja je, ipak, žudjela za revanšom i politički saloni u Peterburgu, popunjeni lokalnim patriotima i francuskim rojalistima su naglas gunđali. Ruske trgovce, koji su odavnina trgovali sa Englezima, nervirala je kontinentalna blokada. Običan narod, uvjerivši se u to, zahvaljujući javnoj propagandi, da je Napoleon antihrist, koji je odlučio da uništi pravoslavlje (o tome su pričali popovi u svakoj crkvi) i dobivši obavještenje o neočekivanom prijateljstvu svoga monarha sa „đavoljim potomkom”, bio je zbunjen i živio u teškoj nedoumici. U Peterburgu su se otvoreno i zajedljivo šalili na račun ruskih diplomata, koji su učestvovali na pripremanju Tilzitskog sporazuma, da ih treba dovesti u prestonicu na magarcima.

Švedski ambasador je ovako obavještavao Stokholm:

„... Nezadovoljstvo protiv imperatora je sve više i o tome govore takve stvari, da ih je strašno slušati”.

Nije teško pogoditi na šta je Šveđanin ciljao, sve se češće u Peterburgu spominjao 11. mart 1801. godine – ubistvo Pavla I.

(NASTAVIĆE SE)

---