-PIŠE: PROF. DR DRAGAN KOPRIVICA

Humanistički tonovi Đurićevog romana neprekidno su prisutni i pretaču se kroz nizove novela, a primjer nalazimo i u „Prvom kalemu”, uz priču o posvećenosti seljaka plemenitom poslu kalemljenja. Odužujući se i ovom temom uspomeni na rodni kraj, djetinjstvo i mladost, autor i ovoj noveli daje na kraju poseban ton produhovljenim osvrtom, u kojem se izdiže misao o sadejstvu čovjeka i prirode: „I biljka je, bilo da je riječ o divljaki ili pitomoj, isto kao i čovjek. Hoće da je paziš. Hraniš. Daće roda ako je rodnica. Biće poželjna ako nije grkača. Zato je i kalemimo, oplemenjujemo, kako bi bila dar čovjeku. Kako bi i nju čovjek pažnjom darivao”.

U noveli „Nastavnica čija prtina svjetluca” od zaborava je sačuvan i lik plemenite Krune Vuković, koja je dužinom puta od desetak kilometara svakodnevno probijala smetove pred đacima sa sela do škole u Kolašinu. I pomno pazila da koje dijete ne zamogne u putu u opasnoj zimskoj idili, a pritom je od umornije djece preuzimala torbu s knjigama.

Uz ovu zabilježenu istinitu storiju uspjelo zvuči i lirski komentar na kraju, kao jedan od Đurićevih znakova pored puta, priča za sebe u priči, u isti mah i moćna svevremena metafora:

„Djeca iz mog zavičaja su s prvim knjigama već razumjela da ona imaju samo knjige i knjige njih. Da su zime duge i hladne. Da će ih smetovi uvijek pratiti gdje god bila. Da će jedino s knjigom utabati najbolju prtinu života. Da je život vječna prtina. Zato su premrzla djeca, djeca pješaci, djeca čobani, djeca sijači, djeca orači, djeca kopači, djeca plastioci, djeca kosci, djeca čobani, djeca svirači, djeca berači, svi ti mali ljudi velikih zanimanja, prtine rasprtili, smetove otopili i u prtini života sustigli i prestigli učiteljicu. Tako sada i njena sreća svjetluca, jer sve što nije vidio čovjek, vidio je Bog”.

Da je roman Đurića, kako smo naveli u naslovu našeg Pogovora, knjiga o odrastanju, a ovdje ćemo dodati i: knjiga o mukotrpnom odrastanju, dokaz je i novela „Živa ograda naših ruku”, u kojoj se opisuje briga za imanje, kao alter ego svakog seljaka, uz pletenje plotova i, kako Đurić piše, „berbu” trnja. Komentar pisca je da vrijeme prolazi, a trnova ograda ostaje da i u novom vremenu čuva imanje od neželjenih gostiju.

Naravno, u kolopletu novela dokumentarnog tipa o životu na selu nije mogla promaći ni storija o tome kako je majka pripremala sir i mlijeko za prodaju na kolašinskoj pijaci ponedjeljkom, a djeca sa njom morala pažljivo nositi lonce i po snijegu od pola metra. Zbog ovakvih slika seoska „idila” puta do Kolašina narušavana je do bola i u prstima, što autor opisuje naturalistički: „Nepodnošljivo je bilo u danima velikih smrzlica, posebno je teško kada za metalno vrijeslo, kako se zvala metalna ručka od lonca, prsti ostanu kao da su srasli. Niske temperature i do dvadeset ispod nule skoro da su ukočile zglobove na ruci. U tim trenucima pomisliš kako prsti nikada neće moći da se odvoje od vrijesla”.

Uz priču o nošenju lonaca, kao ledene „štafete”, pisac dodaje autentičan opis tržnice, mjesta na kojem se i nehotično prepoznaju razni karakteri kupaca i dvojnost ličnosti: „Tržnica je institucija. Moglo bi se reći seljački koledž. Na tržnici se karakteri najbolje prepoznaju. Nije malo ljudi sa dva karaktera. Majka je takvima prodavala po duplo većoj cijeni. Prepoznavala je mnoge, a nemali broj njih još na brabonjke miriše. Uzjogunile se, nafriskale, nakarminisale, uštiklile, pa hoće prst u lonac da stave kako bi ocijenile kakvog je kvaliteta. To moja starica nije dozvoljavala. Pijacu su redovno, pazarnim danom, posjećivale one prave dame, otmene, obrazovane, dostojanstvene, i majka ih je sve po imenu znala. Radija je bila njima neki od proizvoda i pokloniti nego trpjeti primitivizam premiguša dok nosove u lonce ubadaju, kroz prste sir pršte i trun u jajetu traže. I u odjeljenje kad uđem, prepoznajem neke moje drugare po majkama sa tržnice”.

Čitava storija „Kako je u našu kuću stigao Nikola Tesla” data je u humorističkom tonu. Uz fine efekte parodije Đurić pripovijeda o radiju, koji se, kao čudo neviđeno, konačno čuo i u čukama iznad Kolašina, i bio duševna hrana seljanima.


(NASTAVIĆE SE)

---