Na prvu diplomatsku večeru poslije formiranja vlade, Petar Živković nije pozvao dvojicu stranih poslanika jer ga nijesu zvanično posjetili poslije sastava kabineta, što su oni izbjegli da učine jer im nije nalagao protokol i nijesu željeli da izazovu incident nanošenjem uvrede Vojislavu Marinkoviću. Postavljenjem Milana Srškića za ministra pri Predsjedništvu Ministarskog savjeta, što je bila suštinski pozicija potpredsjednika vlade, namjera Petra Živkovića je bila da preko njega sprovodi personalnu politiku u svim državnim institucijama, jer je dobio ovlašćenje da daje saglasnost za sve ukaze. Prema svjedočenju Milana Jovanovića Stoimirovića, Petar Živković je poslije Marsejskog atentata iskoristio svoj pređašnji uticaj kod kneza Pavla da bi sačuvao Bogoljubu Jevtiću njegov položaj ministra inostranih poslova.

Za razliku od tradicije u velikom broju evropskih država, u kojima su članovi aristokratskih porodica i dalje igrali vidnu ulogu u diplomatskim službama, jugoslovenska diplomatija je poput nekadašnje srpske bila lišena usluga aristokrata jer su osobe sa plemićkim titulama bile rijetkost u Jugoslaviji. Međutim, to nije značilo da nijesu postojali elitni društveni krugovi iz kojih su se mogli regrutovati dobro vaspitani i visoko obrazovani pojedinci.

Postojala su različita mišljenja da li je bitnije da kod odabira novih činovnika glavni kriterijum bude formalno znanje ili lične osobine kandidata. Pavle Karović je smatrao da su domaće vaspitanje i urođena prilagođenost elitnom društvenom životu bili posebno značajni za diplomate prilikom priređivanja ili učešća na svečanostima, gozbama, obilascima raznih salona i sličnim okupljanjima. Stoga je on zastupao tezu da na prijemnim ispitima nije primarno da se ocjenjuju formalna znanja. Međutim, Pavle Karović nije skrivao činjenicu da je uobičajna praksa bila da se novi ljudi primaju u diplomatsko-konzularnu službu na osnovu preporuka i protekcije političkih stranaka, tajnih i javnih društava i uticajnih porodica. Ali, takvi pojedinci obično nijesu bili sposobni za dužnosti koje su im povjeravane. Stoga je zaključio da zapošljavanja po principu usluga za uslugu nijesu bila u interesu državne službe. Ivo Andrić je poslije Drugog svjetskog rata kritikovao odabir jugoslovenskih diplomata, slično kritikama Branislava Nušića odabira srpskih diplomata. Obojica su tvrdili da je kod kandidata jedino bilo bitno da potiču iz „otmenih i gospodskih kuća“, i obojica su sa podsmijehom govorili o njihovim sposobnostima da nauče strane jezike. Međutim, Ivo Andrić je tvrdio da su protekcionizam i nepotizam samo formalno skrivani iza prijemnih ispita za kandidate i državnih diplomatsko-konzularnih ispita za pripravnike, jer je u mnogo slučajeva bilo neregularnosti kako bi se obezbijedio prolaz željenim licima. Prema njegovim riječima, pravilnici, konkursi i ispiti su služili za „filtriranje nepoželjnih“. Ukoliko bi primili nekoga iz siromašne porodice ili nižih društvenih slojeva za pripravnika, njegova karijera bi napredovala „u mjestu ili natraške“.

Jasna razlika u ocjenama koje su Pavle Karović i Ivo Andrić iznijeli o prijemu novih činovnika u Ministarstvu inostranih poslova može se objasniti i njihovim porijeklom i društvenim statusom. Pavle Karović je rođen u Beogradu, gdje završio osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Doktorirao je na Pravnom fakultetu u Parizu (tema doktorske disertacije: Le Code Doushane). Odmah po doktoriranju zaposlio se kao pisar Prvestepenog suda u Beogradu (1912), a poslije dvije godine prešao je u službu MID-a Kraljevine Srbije. U oba balkanska rata i djelimično tokom Prvog svjetskog rata služio je kao rezervni artiljerijski poručnik 1. baterije 1. diviziona 3. Dunavskog artiljerijskog puka. Unaprijeđen je u sekretara MID-a 1915, a u generalnog konzula 1921. godine. Za poslanika je postavljen 1936. godine.

Priredio: Miladin Veljković

(Nastaviće se)

---