Stara anegdota kaže da je kad su pitali rabina – zašto se Jevreji obrezuju, on dobro razmislivši počeo svoj odgovor riječima: „Kao prvo, to je lijepo...” I Pavle I je približno tako isto argumentovao svoju spoljnu politiku: „Pa, kao prvo, to je blagorodno i uzvišeno...” Viteški duh, kako ga je shvatao car, postao je odlučujući faktor, koji je odredio cijelu rusku politiku za vrijeme njegovog carovanja.

Neke pametne misli, koje je Pavle nekada iznosio, kritikujući Katarininu pogrešnu spoljnu politiku „koja je bila usmjerena na proširenje granica carevine samo radi slave” i razumne u cijelosti tvrdnje o neophodnosti da se skoncentriše na unutrašnje stvari u Rusiji, poslije dolaska na presto sve je to odmah bilo, ili potpuno zaboravljeno, ili ozbiljno transformisano.

U Pavlovoj spoljnoj politici pragmatizam je bio zastupljen toliko koliko i realizam u legendi o Lanselotu. Zato je cijela njegova spoljna politika izgledala, kao po pravilu, isključivo blagorodna i lijepa. Pavle je, na primjer, bio principijelni protivnik podjele Poljske. Njegov viteški duh su vrijeđali ćiftinski ugovori između Austrije, Pruske i Rusije sa Poljacima.

Stupivši na presto, on nije bio u stanju da poništi te sramne ugovore, jer je za to trebala saglasnost i drugih učesnika, ali je Pavle uradio to što je mogao. U početku on je lično posjetio glavnog poljskog zarobljenika, jednog od rukovodilaca ustanka, već oboljelog Tadeuša Košćuškog i, dobivši od hrabrog pana časnu poštenu riječ, da on neće više ratovati protiv Rusije, pustio ga da ode u Ameriku, poklonivši mu za uspomenu svoju ličnu sablju i dao poveću sumu novca. A zatim 12. decembra 1796. godine je potpisao ukaz o oslobađanju Poljaka, koji su učestvovali u ustanku.

Od samog početka svoje vladavine Pavle je lično jasno formulisao svega dva zadatka u svojoj spoljnoj politici: 1) neophodnost vođenja borbe protiv revolucionarne Francuske i 2) vraćanje krstonosaca na Maltu.

U početku borba je vođena samo sa jednim neprijateljem – sa Francuzima. Republikanski vojnici su se nalazili kako u Italiji, ponižavajući ličnog Pavlovog prijatelja, rimskog papu, tako i na svetom za cara ostrvu, koje je on bio obavezan da zaštiti, u svojstvu pokrovitelja, a zatim i kao veliki majstor malteškog reda. Tako je najaktivnije učešće u antifrancuskoj koaliciji, za koje se nije odlučivala oprezna Katarina, za Pavla bio zakonit i pravedan čin, a što je najvažnije, duplo plemenit.

Od 65 hiljada ruskih vojnika, određenih za borbu protiv Francuza, 11 hiljada je krenulo u Holandiju, a ostali u Italiju pod komandom Suvorova. Velikog vojskovođu su pozvali sa njegovog imanja sledećom porukom:

„Potrebni ste rimskom imperatoru za komandanta njegove armije i on Vam predaje u ruke sudbinu Austrije i Italije. Ja sam saglasan sa tim, a Vaše je da ih spasite. Požurite sa dolaskom i ne uskraćujte vrijeme Vašoj slavi, meni je zadovoljstvo da Vas vidim”.

Upravo pred odlazak u Italiju Pavle je svečano uručio starcu Suvorovu Malteški krst. Uostalom, vojskovođa je lično, polazeći za Italiju, bio u potpunosti saglasan sa zaduženjima, koja su mu data i on piše:

„Italija mora biti oslobođena od jarma bezbožnika i Francuza, svaki časni oficir mora žrtvovati sebe za taj cilj”.

Treba obratiti pažnju na sledeće. U poruci ruskog gospodara i pismu Suvorova pominje se Austrija, Italija, rimski car, mišljenja o bezbožnicima i, naravno, „slava”(za šta je Pavle svojevremeno kritikovao Katarinu), ali nema ni jednog uputa za nacionalne interese Rusije, iako kreće u smrt 65 hiljada ruskih vojnika i oficira. To je bio baš jedan od onih mnogobrojnih u istoriji slučajeva, kad su natjerali ruskog vojnika da učestvuje u sređivanju evropskih svađa, koje se apsolutno nijesu njega ticale. Rusi su kretali u boj bez i čak najmanje nade da će im za to biti neko zahvalan. Uostalom, viteška spoljna politika nije to ni predviđala.

Preveo sa ruskog i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ

(NASTAVIĆE SE)

---