-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

O odnosu među ličnostima koje su imale kraljevo povjerenje za vođenje spoljne politike rječito govori činjenica da se Momčilo Ninčić o važnim pitanjima konsultovao sa Vojislavom Marinkovićem. Marinković je u odnosu na svog prethodnika zadržao izvjesnu slobodu prema Dvoru u svom radu i kreiranju spoljne politike, dok je Bogoljub Jevtić u velikoj mjeri svoju djelatnost svodio na izvršavanje zamisli kralja Aleksandra.

Kralj Aleksandar nije ograničio svoje miješanje samo na odabir ministara, već se njegov uticaj protezao i na karijere ostalih činovnika MID-a/MIP-a. Karakterističan je primjer Stevana K. Pavlovića, kojeg je Vojislav Marinković izabrao za pomoćnika ministra aprila 1927. godine. Kao kraljev poznanik iz perioda prije 1912. godine, on je uživao dobar ugled na Dvoru i priman je jednom do dva puta nedjeljno u audijenciju radi razgovora o spoljnoj politici. Kralj Aleksandar je preko njega pokušavao da utiče na postavljenja i premještaje diplomatskih činovnika, ali je Stevan Pavlović ostao lojalan Vojislavu Marinkoviću i nije sprovodio kraljeve zamisli u djelo. Penzionisan je maja 1928. godine zbog žalbe Ivana Vukotića, daljeg kraljevog rođaka i tadašnjeg generalnog konzula u Bukureštu. Stevana Pavlovića nijesu mogli da spasu od netačnih optužbi ni Vojislav Marinković ni ministar Dvora Dragomir Janković.

Pored odabira činovnika u centrali, poslije 6. januara 1929. godine uticaj kralja Aleksandra protezao se i na postavljanje poslanika koji nijesu bili profesionalne diplomate. Vojislav Marinković, koji je imao izvjesnu samostalnost u radu, očigledno nije mogao da se odupre ovim naimenovanjima, iako nije bio nimalo zadovoljan novom praksom. O tome rječito govori dnevnička bilješka njegovog ličnog sekretara povodom postavljenja Jovana Đonovića za poslanika u Tirani: „Opet ulazi jedan sa strane i uzima mjesto Poslaničko“. Tom prilikom je profesionalni diplomata Đorđe Nastasijević stavljen na raspolaganje da bi upraznio mjesto, ali zbog državne politike štednje nije poslat na novu dužnost u inostranstvo, već mu je samo sačuvan posao u službi do narednog postavljenja.

Uticaj Dvora na odabir ličnosti bio je uočljiv i poslije atentata u Marseju, te je Bogoljub Jevtić zadržao svoj portfelj zahvaljujući povjerenju koje je ranije uživao kod ubijenog kralja, dok su Milan Stojadinović i Aleksandar Cincar Marković velikim dijelom svoje položaje zasnivali na povjerenju koje su imali kod kneza Pavla Karađorđevića. Drugi važan faktor u njihovim naimenovanjima bili su interesi jugoslovenske spoljne politike da se očuvaju ili poboljšaju odnosi sa Francuskom, Velikom Britanijom, odnosno Njemačkom.

Pored kralja Aleksandra, i Petar Živković je poslije formiranja svoje vlade želio da ima kontrolu nad radom ministarstva i sprovođenjem spoljne politike. Njegovim ambicijama se suprotstavio Vojislav Marinković, koji je i sam uživao povjerenje kralja Aleksandra, te nije želio da mu predsjednik vlade nameće svoju volju. Petar Živković je svoj uticaj u MID-u ostvario postavljenjem Bogoljuba Jevtića za prvog (političkog) pomoćnika ministra inostranih djela. Iskoristio je liječenje Vojislava Marinkovića u Švajcarskoj da bi svoju volju nametnuo zastupniku ministra Kosti Kumanudiju, 3. februara 1929. godine. Potom je uslijedio sukob na relaciji Marinković–Jevtić koji je trajao godinu i po dana. Vojislav Marinković je postavio v.d. načelnika PO MIP Konstantina Fotića za v.d. prvog pomoćnika ministra 1930. godine.

Petar Živković je želio i javno da pokaže svoj uticaj u spoljnoj politici. Poslije formiranja vlade priredio je prvu diplomatsku večeru za članove diplomatskog kora u Beogradu, mimo dotadašnje prakse zasnovane na tradiciji i nadležnostima ministra inostranih djela.


(NASTAVIĆE SE)

---