Jedno sjećanje na to, kako je krst katoličkog viteškog reda bio nekad dio državnog grba Rusije i ponosno ukrašavao vrat dvoglavog ruskog orla, dovodi otprilike veliki broj zainteresovanih u nedoumicu zbog te priče, jer su upravo Rusi u svoje vrijeme spasili jezuite od potpunog uništenja.
Priča o Jerusalimskom, Rodoskom i Malteškom državnom ratnom redu bolničara Svetog Jovana počinje u vremenima, koja su prethodila još prvim krstaškim pohodima, kad je između 1023. i 1040. godine nekoliko italijanskih trgovaca osnovalo (ili obnovilo postojeću prije njih) vojnu bolnicu u Jerusalimu, nedaleko od hrama Gospoda Boga. Viteški red, koji se pojavio na osnovu te male bolnice i koji je dobio na važnosti u toku krstaških pohoda, imao je više sreće od ostalih viteških redova. Bolničari, ili Jovanovci, kako ih takođe često zovu, nadživjeli su sve svoje kolege i konkurente u viteškim poslovima. U toku duge i burne istorije, red nije zapadao samo jednom u bezizlaznu situaciju, već je svaki put demonstrirao začuđujuću sposobnost opstanka i pokazivao nekakav neuobičajeni talenat prilagođavanja novoj situaciji.
U nekim vremenima vitezovi su pokazivali i heroizam, i ljudske slabosti, predajući se osjećajnim uživanjima više, nego molitvama i ratovanju. Tokom vjekova, odnosi reda su se u mnogo čemu usklađivali i sa Vatikanom, gdje je samostalnost krstonosaca ponekad izazivala otvorenu razdražljivost. Jedno vrijeme su se bolničari veoma oštro suprotstavljali inkviziciji i jezuitima.
Posebnu hrabrost bolničari su pokazali u epohi završetka krstaških pohoda, kad su oni vodili očajničke borbe zaštite sa Arapima, braneći poslednja utvrđenja hrišćanstva na Bliskom Istoku od napada nadmoćnijih snaga protivnika. Vodeći borbe i povlačeći se, bolničari su se očajnički kačili za svaku mogućnost da ostanu što bliže Jerusalimu. Od 1291. do 1310.godine, dok su bili na Kipru, oni su bili u situaciji da shvate da je vrijeme da se ratna dejstva prenesu sa kopna na more. 1300. godine prvi put se u arhivama reda pojavljuju dokumenti o stvaranju ratne flote. Poslije 1310. godine bolničari su se nastanili na ostrvu Rodos u Egejskom moru, odakle u trajanju 214 godina vrše viteške, po njihovom mišljenju i piratske napade, kako su ih drugi kvalifikovali, na muslimanske zemlje, nanoseći ogromnu štetu priobalnim reonima i trgovačkim putevima, koje su kontrolisali Turci. Što se tiče Turaka, oni su više puta pokušali da istjeraju bolničare sa Rodosa, ali su doživljavali neuspjehe. I kad im je to konačno uspjelo da urade, vitezovi su se ponovo, održavajući poredak u svojim borbenim redovima, povukli, prvo u Tripoli (Sjeverna Afrika), a zatim na Maltu.
Maltežani su i danas živi. Realno, njihov uticaj nije veliki, ali, slično antikvitetu, oni oplemenjuju svojim prisustvom političke salone nekih evropskih zemalja.
Sa malteškim krstonoscima Rusi su sarađivali mnogo prije Pavla. Njihova katolička vjera nije nimalo zbunjivala ni Petra Velikog, on je vidio u vitezovima potencijalne saveznike u borbi protiv Turaka. Prvi ruski partner sa malteškim redom postao je boljar Boris Šeremetjev, koji je došao na Maltu po carevoj naredbi 1698. godine, jer car lično u toku svog putovanja u sastavu Velikog izaslanstva nije uspio da doputuje u Rim i do Sredozemnog mora zbog pobune strelaca. Budući da je bio zadatak da se sklopi antiturski savez, što je za Rusiju tada bilo aktuelno, u Rim i na Maltu Petar je umjesto sebe poslao Šeremetjeva, čovjeka ratnika i čovjeka, koji se već proslavio u borbama na Krimu.
Preveo sa ruskog i

Priredio: VOJIN PERUNIČIĆ
(NASTAVIĆE SE)

---