-Preveo sa ruskog i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ

Konačno dobivši vlast, kad je već bio u petoj deceniji života, Pavle je, bojeći se da neće uspjeti, počeo da mijenja sve, hvatajući se istovremeno, sa uzbuđenjem, za politiku, ekonomiju, religiju, armiju i modu. Svoj trag je ostavila i Francuska revolucija na događaje u Rusiji. Ako je revolucija veoma zabrinula Katarinu, onda je Pavla uplašila. Francuski emigranti su nalazili u njemu blagorodnog i pažljivog slušaoca. Njegova instiktivna želja je bila da ogradi zemlju od pogubnog uticaja revolucionarnih ideja i najmoćniji protivotrov za to on je vidio u ujedinjenju hrišćanskog svijeta.

Pavlovo carovanje, kako je i trebalo očekivati, počelo je viteštvom: masona Novikova su pustili iz tamnice, pisca Radiščeva su vratili iz Sibira, a posmrtni ostaci ubijenog Petra III su bili posmrtno krunisani i svečano ponovo sahranjeni pored groba Katarine II.

Pavle je zaslužan i za to što je on prvi od ruskih vladara izrazio želju da direktno i otvoreno kontaktira sa građanima. Prvog dana svoje vladavine, novi gospodar je naredio da se postavi veliko poštansko sanduče na zidove njegovog dvorca, gdje su njegovi podanici mogli da ubacuju svoja pisma sa žalbama na bilo kakvo bezakonje ili čin korupcije u imperiji. Jedini ključ od sandučeta je čuvao lično car i tako je bila zagarantovana tajnost poslatih žalbi. Kako je Pavle govorio, on je pošao od toga „želeći da otvori sve puteve i načine, da se glas poniženog i slabog čuje“.

Gest je bio human, ali, kako se pokazalo, naivan i beskoristan. Niži slojevi društva nijesu znali o postojanju mogućnosti da mogu direktno razgovarati sa carem, a nezadovoljni dvorani sa Pavlom ubrzo su zatrpavali sanduče pamfletima protiv samoga cara, naravno, anonimno. U ovoj priči, kao u kapljici vode, odslikana je sudbina mnogih Pavlovih početaka.

I sve ovo nije slučajno, da toliko strogi, u odnosu na ostale ruske samodršce, Vasilij Ključevski piše o Pavlu sa simpatijama:

„Imperator Pavle I je bio prvi car u nekim postupcima i djelima, kojega su privlačili novi pravci, nove ideje. Ta vladavina je organski povezana kao protest protiv prošlosti, a bila je kao prvi neuspio pokušaj nove politike, kao poučna lekcija za naslednike u budućnosti. Instikt prema redu u društvu, disciplini i ravnopravnosti je bio rukovodeći motiv i podsticaj rada ovog imperatora, kao i borba sa staleškim privilegijama je bio njegov glavni zadatak“.

Istog dana kad je izvršeno krunisanje Pavla, pojavilo se nekoliko važnih ukaza, a najvažniji od njih se odnosio na pravila nasleđivanja prestola i međusobnih odnosa članova carske porodice. Pavle je ispravio grešku Petra Velikog po tom pitanju – grešu koja je dovodila Rusiju do mnogih prevrata na dvoru, a time, dakle, i nestabilnosti.

Pavle se odlučno umiješao i u takvu oblast, u koju njegovi prethodnici nijesu ni pokušali da bilo šta učine, tj. u kmetstvo na selu. Ukazom iz 1797. godine određena je norma seljačkog rada u korist spahije, i ona nije mogla biti veća od tri dana u nedjelji. On je pokušao da zaustavi proces oduzimanja zemlje od seljaka. U nekim ruskim gubernijama gospodar je jednostavno zabranio prodaju seljaka bez zemlje.

Reakcije na ovaj važni ukaz od strane ruskih spahija i inostranih posmatrača su se pokazale, iz razumljivih razloga, različite. Prvi su negodovali i pobunili se, smatrajući da je Pavlova odluka direktan udar na spahijske privilegije. Ovi drugi su svesrdno podržali ukaz, prema njihovom mišljenju, car se kretao u pravom smjeru.

Pruski diplomata Vegener, analizirajući situaciju, naglašavao je:

„Zakon je toliko smion da u ovakvom obliku nije dosad ni postojao u Rusiji i dozvoljava da se ovaj carev demarš smatra kao pokušaj da pripremi najniži stalež nacije za stanje manjeg ropstva“.


(NASTAVIĆE SE)

---