-Preveo sa ruskog i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ

Kako je Petar Veliki imao u mladosti svoje selo Preobražensko, tako je i Pavle I (samo je on u selu živio u zrelim godinama) dobio svoju „obećanu zemlju“ blizu Peterburga – selo Gatčinu. To bivše imanje svoga ljubavnika Grigorija Orlova Katarina je poklonila sinu 1783. godine, dozvolivši Pavlu da na tom malom parčetu ruske zemlje da sebi oduška i da eksperimentiše u vladavini sa podanicima, gdje ja on u minijaturi stvarao takvo društvo od tog naroda, koje je on namjeravao da stvori u granicama cijele carevine.

Za razliku od Petrovih zabava i pijanki, Pavlove eksperimente u Gatčini istoričari su obično opisivali sa otvorenim podsmijehom i izrugivanjem, naglašavajući uglavnom pruski vojnički duh, koji je kod njega vladao. Tu ima istine, ali nije cijela. Može se i malo drugačije gledati na eksperimente u Gatčini. Neki današnji ruski istoričari već pokušavaju da objektivno prikažu i pozitivnu stranu Pavlovih socijalnih eksperimenata na tom komadiću ruske zemlje. Običan čovjek nije živio tamo loše. Imao je gdje da radi, gdje da uči i gdje da se liječi. Sa „vojničkim duhom“ bilo je mnogo teže, nego što je opisano u zvaničnoj sovjetskoj istoriji prije revolucije. Vojničkih marševa i vježbi u Gatčini nije nedostajalo. Ali bilo je i nečeg drugog. Evo ljeporečivog citata iz rada istoričara Sergeja Cvetkova:

„Žitelji Gatčine su imali jednu nesumnjivu zaslugu za napredak u ruskoj armiji, upravo u organizovanju rada u artiljeriji. Krajem XVIII stoljeća glavne ruske vojskovođe su zvanično priznale da artiljerija ne može da odigra odlučujuću ulogu u pobjedi. To je bilo još jasnije kad je u dalekoj Francuskoj tokom opsade Tulona dao sjajnu izjavu o tome jedan mladi artiljerijski poručnik, čije je prezime bilo Bonaparta. Baš u Gatčini je bio isproban taj sistem organizacije u artiljeriji – formiranje samostalnih artiljerijskih odreda, nabavka novih topova, poboljšanje pokretnosti pješadijskog oruđa, uvježbavanje topovske paljbe, odlična obuka artiljerijskih posada – bez kojih ruska artiljerija nije mogla da ostvari svoje slavne podvige 1812. godine“.

Na kraju, upravo je Pavle, počinjući opet od Gatčine, gdje je vladao duh ekumenizma, ostvario prodor na Zapad u, možda, najtežem za čovjeka pravcu – duhovnom i religijskom. Taj prodor je ostao nezapažen i kod njegovih savremenika, i kod potomaka. Međutim, Rusija i Vatikan su bili mnogo bliži u međusobnom razumijevanju za vrijeme Pavla, nego početkom sadašnjeg XXI vijeka. Papa Pio VI, primivši Pavla i njegovu suprugu zvanično u audijenciju u toku nihovog putovanja po inostranstvu, nazvao ih je „moji dragi raskolnici“ i poljubio velikog kneza.

Nijedan od ruskih vladara nije tako liberalno gledao na religiju kao Pavle, maksimalno težeći da se zbliže, ako već ne može da ujedini pravoslavnu i katoličku crkvu. Ranije se pričalo da se brinuo i pomagao jezuitski red, a to je bio jedan od onih rijetkih pravaca, gdje je on pošao primjerom svoje majke. Kasnije, u periodu kad je Napoleon prijetio Vatikanu, Pavle je zvao rimskog papu da dođe da živi u Peterburgu. On je namjeravao da postane veliki majstor viteškog reda, direktno potčinjenog papi.

Religiozna vjerotrpeljivost može da izrasta i uspijeva na raznom tlu. Imajući u vidu da je Pavle dosta dugo bio pod uticajem masona, on je bio mističar, bezuslovno duboko vjerujući čovjek, ali je u tom vjerovanju crkva bila na drugom mjestu, a na prvom mjestu je bio Gospod Bog, ili, izražavajući se jezikom masona, Arhitekta Vaseljene. A sa takvim vjerovanjem crkvena neslaganja neizbježno dolaze u zadnji plan, postaju beznačajna i sporedna.


(NASTAVIĆE SE)

---