Kako je bilo teško pripremiti se za nemoguć posao, tako nije bilo razlike u stavu koji su eksperti Venecijanske komisije iznijeli u svoja dva mišljenja. Štaviše, dok je Venecijanska komisija 2015. godine istakla zabrinutost i pitala Vladu da li namjerava da sprovede konfiskaciju ili nezakonitu eksproprijaciju crkvene imovine, ove godine je pomenuto tijelo otišlo korak dalje i, u najobimnijem poglavlju, a zatim i u Zaključku svog Mišljenja (CDL-AD/2019/010), Vladi Crne Gore saopštilo sledeće: Da su odredbe iz čl. 62 i 63 Predloga zakona, kao i njihova pozadina, „nejasne i dvosmislene“ (str. 15, tačka 55); Da „sudske vlasti imaju obavezu da ispitaju i utvrde o postojanju konkretnih vlasničkih prava“ i to „u skladu sa standardima zaštite prava privatne svojine sadržanim u Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima i praksi Evropskog suda za ljudska prava“ (str. 21, tačka 77); Da se ne mogu primijeniti „bilo kakva ad hoc pravila“ niti „pravila posebno skovana za ovaj konkretan slučaj“ (str. 18 i 21, tačke 66 i 76); Da se imaju primijeniti ista važeća pravila i sprovesti „regularni, detaljno propisani dokazni postupci“, kako bi se, u materijalnom i procesnom smislu, obezbijedio „nivo sudske zaštite jednak onome koji je predviđen Zakonom o parničnom postupku“ (str. 18, 19 i 22, tačke 66, 68 i 78); Da postupak dokazivanja o konkretnim pravima mora biti višestepen, te da u slučaju Crne Gore to znači pravo na ulaganje žalbe, te, potom, pravo obraćanja Vrhovnom sudu, ali i Ustavnom sudu (str. 18 tačka 66); Da u tekst Predloga zakona treba unijeti „jasne odredbe kojima se upućuje na primjenu Zakona o parničnom postupku Crne Gore i drugih relevantnih zakona i propisa u ovoj oblasti“ (str. 19 i 22, tačka 68 i 78); Da „teret dokazivanja leži na državi“ (str. 18, tačka 64), i, konačno; Da država može upisati konkretno vlasničko pravo na crkvenu imovinu „jedino posle donošenja konačne sudske odluke” i da „prije toga u katastar nepokretnosti ne može biti upisano pravo države, već jedino zahtjev koji ona ističe“ (str. 19, tačka 69).
Venecijanska komisija je, dakle, poručila Vladi Crne Gore da, tek nakon što unese naznačene izmjene, može zadržati svoj Predlog zakona. Dakle, u konkretnim slučajevima moraju biti primijenjena sva već postojeća pravna pravila – prije svega, ona sadržana u Zakonu o parničnom postupku i u Zakonu o svojinskopravnim odnosima. Drugim riječima, to znači da odredbe iz čl. 62 i 63 Predloga zakona nije bilo potrebno niti predlagati niti usvajati! No, Venecijanska komisija je zabilježila da joj je Vlada čvrsto obećala da će ispuniti sve preporuke i primijeniti najviše evropske standarde, samo kako bi nastavila po zamišljenom. Ovakvo srljanje ka uspjehu navodi na zaključak da će Vlada svoju namjeru da se „crkvena imovina upiše kao državna“ pokušati da sprovede manipulativnom i opet „nejasnom“ implementacijom zahtjeva koje joj je uputila Venecijanska komisija – pošto apele i zahtjeve svojih građana jednostavno ignoriše. Tome svjedoči upravo pomenuto Mišljenje Venecijanske komisije u kojem je Vlada pozvana da povede „efikasne i istinske konsultacije sa građanima i predstavnicima vjerskih zajednica“ kako bi se postigla „što je moguće šira saglasnost o pitanjima iz predloženog zakona“ (str. 21 tačka 78).
Predsjednik Vlade je, posle objavljivanja Mišljenja Venecijanske komisije, saopštio da će Predlog zakona o slobodi vjeroispovijesti biti „popravljen“. Javnost još nije saznala koje i kakve „popravke“ će biti izvršene. Budući da primjedbe Venecijanske komisije predstavljaju minimum standarda jednake pravne zaštite, one moraju biti doslovno i u potpunosti unijete u tekst zakona – kad je Vlada već dozvolila da je osnovnim obavezama, koje imamo jedni prema drugima, uči Venecijanska komisija. Međutim, u Crnoj Gori danas i najmanji optimizam predstavlja rizik na sopstvenu odgovornost. Kako i ne bi ako se zna da je isti visoki zvaničnik istovremeno poručio javnosti da „crkvena imovina pripada državi i da to niko ne može osporiti“. Dakle, u jeku „popravljanja“ Predloga zakona, zbog toga što njime mora biti propisana obaveza iznošenja dokaza i sprovođenja redovnog sudskog ispitivanja iznijetih tvrdnji, predsjednik Vlade je već presudio o tome kome pripada crkvena imovina odrekavši, usput, svakome pravo da taj i takav njegov sud dovede u pitanje. Grdna tjeskoba, rekao bi autor knjige „Opsada crkve Svetog Spasa“, a kada opisuje sa kakvim se osjećanjima nosi sveštenstvo i narod na čiji hram je, „sakupivši trikletu jeres“, jurišnuo „mnogostrašni knez Šišman“.
PIŠE:
DR VLADIMIR
LEPOSAVIĆ
(NASTAVIĆE SE)

---