Pošto tvrdnje koje su iznijete u čl. 62 Predloga zakona o slobodi vjeroispovijesti ne predstavljaju pravni osnov po sebi, a Vlada Crne Gore, očito, želi da izbjegne dokazivanje o njihovoj istinitosti u redovnim sudskim postupcima – to je u pomoć prizvana retorika potrebe „razbijanja monopola Srpske pravoslavne crkve“ i borbe za „obnovu autokefalne crkve“ koja bi bila nacionalno čista ili barem nacionalno očišćena crkva. Ovo i pored činjenice da na prostoru današnje Crne Gore nikada nije postojala niti bila autokefalna nijedna druga pravoslavna crkva osim Srpske pravoslavne crkve sa njenom Mitropolijom crnogorsko-primorskom i ostalim eparhijama. O ovim navodima se može i više kazati, ali su oni potpuno pravno irelevantni za konkretnu stvar i za ovaj vještački stvoren imovinski spor u kojem Vlada Crne Gore nameće tvrdnje koje ne želi da dokazuje.
Ipak, treba podsjetiti da Srpska pravoslavna crkva nema bilo koji oblik monopola u Crnoj Gori, osim što ima ona prava koja su garantovana svima jednako. Ona, međutim, ima najveću zabilježenu većinu građana Crne Gore za svoje vjernike i članove. Ukoliko je to „monopol“ koji država želi da razbije, onda Vlada Crne Gore treba da se lati nekog prozelitizma koji bi, uz mnogo truda, dostojnosti, istorijske sreće i Božije pomoći, za 800 godina urodio plodom kakav želi da prigrabi sebi ovog ljeta.
Vladavina prava, taj političkopravni domet, evropski standard i uslov integracija koji je uz pomoć brojnih međunarodnih tijela i agencija integrisan i u Ustav Crne Gore, ne podrazumijeva puku vladavinu zakona. Naprotiv, nakon kolektivno proživljenog iskustva nacističkih užasa i komunističkih nepravdi, ustanovljeno je da vladavina prava znači, ne vladavinu bilo kakvog prava, već važenje i primjenu dobrog prava. „Dobro“ se ovdje očitava kao presjek dostojanstvenog minimuma zahtjeva da svaki zakon mora garantovati jednakopravnost i adekvatnu sudsku zaštitu. Tek pod tim uslovima i u tim granicama, zakon može biti sredstvo sprovođenja konkretnih političkih programa. Time se, direktno, kultivišu i same politike i njima pripadajući, raznovrsni politički ciljevi.
U današnjoj uporednoj praksi nije moguće naći primjer politike razaranja Crkve koje se sprovodi selektivnim, retroaktivnim i vansudskim lišavanjem prava svojine.
U Ujedinjenim nacijama je 2011. godine zaključeno da je diskriminacija Crkava i vjerskih zajednica zabranjena – pogotovo ako se sprovodi sa „ciljem da se Crkve i vjernici, za koje se smatra da ne odgovaraju vjerskom ili političkom programu države, stave pod kontrolu“ (A/HRC/19/6 par. 57). Doduše, slično ovome što je predloženo u Crnoj Gori, postoji u još jednoj zemlji na svijetu, i na jednoj nepriznatoj teritoriji. U Ukrajini i na Kosovu. U prvom slučaju je vlast krenula u progon neposlušnih građana i većine sveštenika, da bi potom izgubila dio državne teritorije, a na većem dijelu njenog ostatka prouzrokovala građanski rat. Sada je to samorazorena i duboko podijeljena zemlja bez perspektive... Na čelu samoproglašenog Kosova, pak, nalaze se lica višestruko optužena za najteže međunarodne zločine i svireposti. Na ovoj nepriznatoj teritoriji su prvo pokušali da spale crkve i manastire Srpske pravoslavne crkve i da sa njih iščupaju krstove i znamenja, da bi zatim odlučili, i oni, da pokušaju sa proglašavanjem istih za sopstvenu kulturnu baštinu, i svojinu. To su, danas, kada je u pitanju odnos prema Pravoslavnoj crkvi, jedini uzori Crnoj Gori, a žrtve takvog ugledanja će biti, ako uz Božiju pomoć to ne spriječimo, njeni građani i ona sama.
PIŠE:
DR VLADIMIR
LEPOSAVIĆ
(KRAJ)

---