Naš poznati publicista i popularizator nauke, Vojislav – Budo Gledić, do sada je objavio preko šezdeset samostalnih naslova, u kojima je opisao život i stvaralaštvo najvećih domaćih i stranih naučnih umova. Neke od tih knjiga, sa njegovim uvijek ljubaznim odobrenjem, feljtonizovali smo na ovom mjestu. U njegovom raznovrsnom stvaralačkom interesovanju, značajno mjesto, prepoznatljivo i od čitalaca, zauzimaju i astronomija i astronautika, kojima je takođe posvetio veliki broj zapaženih radova. Uskoro, a povodom pedesetogodišnjice otkako se čovjek prvi put spustio na Mjesečevu površinu, treba da izađe i Gledićeva knjiga posvećena tome događaju, iz koje, s njegovim odobrenjem, prenosimo jedan odlomak.
Gledić je, podsjetimo, bio profesor matematike i drugih predmeta u cetinjskoj gimnaziji i tamošnjoj tehničkoj školi. Član je Udruženja književnika Crne Gore i Udruženja književnika Srbije, kao i Saveza novinara Srbije i Crne Gore.
Prvo čovjekovo putovanje na Mjesec ostvareno je 1969. godine. Bio je to grandiozni poduhvat nastao kao plod i rezultat opšteg naučnog, tehnološkog i tehničkog razvoja koje je čovječanstvo postiglo do druge polovine 20. vijeka. U to vrijeme je, inače, bilo u punom zamahu sveukupno nadmetanje između SAD i tadašnjeg SSSR-a kao dviju supersila u obliku Hladnog rata koji se, između ostalog, ogledao i u velikoj trci ne samo u naoružanju, nego i na polju osvajanja kosmičkog prostora. U tom pogledu, bar kada je riječ o astronautičkim poduhvatima, primat je imao SSSR, koji je u međuvremenu najprije poslao prvi vještački satelit da kruži oko Zemlje, a potom lansirao i prvog čovjeka koji je obavio istorijski let kroz okolnu vasionu. Pravljene su sve moćnije i usavršenije rakete, čovjek je sve duže boravio u vasionskom prostoru, a obavljene su i mnoge spektakularne i veome delikatne kosmičke misije. Osim toga, sofisticirana tehnika i automatika su omogućavale da se prave raznovrsni uređaji i sistemi, koji su obavljali mnoge veoma složene operacije oslonjene na korišćenje izuzetno složenih, kompjuterizovanih i telekomunikacionih naprava.
Poduhvat osvajanja Mjeseca se odvijao od maja 1962. do jula 1969. godine, a realizovan je u okviru kosmičkog projekta pod nazivom Apolo. Kada je 1961. g. tadašnji predsjednik SAD Džon F. Kenedi (1917–1963) najprije predložio, a potom i pokrenuo novi, veliki tehničko-tehnološki poduhvat čovjekovog putovanja na Mjesec, trebalo je savladati mnoge veoma složene i teške naučne i tehničke probleme. Poduhvat je podrazumijevao veoma ozbiljan i temeljit pripremni period kako bi se stvorili svi naučni i tehnički preduslovi, da čovjek može da putuje do našeg kosmičkog susjeda, a potom i da se bezbjedno vrati na matičnu Zemlju. Američka nacionalna svemirska i vazduhoplovna agencija NASA je dobila ne samo „naređenje“ (zadatak) da preduzme sve neophodne, svakako grandiozne korake ka ostvarivanju epohalnog poduhvata, već i potrebna finansijska sredstva. Kenedi je naložio da Amerikanci moraju da osvoje Mjesec najkasnije do kraja te (sedme) decenije 20. vijeka, za šta je trebalo obezbijediti ogromna finansijska sredstva (misija Apolo je koštala preko 25 milijardi tadašnjih dolara).
Nakon prethodnih veoma detaljno razrađenih i ostvarenih tehničkih dostignuća, u obliku nekoliko posebnih misija, konačno je otpočeo proces postepenog pripremanja odlaska čovjekove posade na naš kosmički susjed. Poduhvat u okviru misije Apolo je planirao 21 let kosmičkih kapsula sa posadom, a prva je trebalo da krene januara 1967. godine. Međutim, usljed tehničkog kvara na raketi, koja se, nažalost, zapalila i sva trojica kosmonauta smrtno stradala, naredni planirani letovi su odloženi, a to su bile misije Apola 2 i 3. I kasnije se još uvijek oklijevalo sa slanjem letjelica sa ljudskom posadom.
PRIREDIO:
MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)

---