-PIŠE: DR VLADIMIR LEPOSAVIĆ

Tako je predloženo da vjerski objekti postanu državna svojina, jer je Vlada ustvrdila da su ti objekti prije 1. decembra 1918. godine možda bili državna svojina ili su možda izgrađeni iz javnih prihoda, a svakako su možda dio kulturne baštine.

Da bi ove tvrdnje postale pravno relevante činjenice koje mogu dovesti do promjene titulara prava svojine, one najprije moraju biti dokazane u redovnim sudskim postupcima – u kojima, po slovu važećeg zakona, teret dokazivanja leži na onome koji tvrdi, a ne na optuženom koji može biti i samo oklevetan ili tek šikaniran (actori incumbit onus probandi).

Izgleda da treba podsjetiti i na to da čak i kada bi sud utvrdio da je neki vjerski objekat izgrađen od javnih prihoda ili je bio u državnoj svojini, to i dalje ne znači da je ostao u državnoj svojini i da danas ne pripada Crkvi punopravno. Isto važi i za tvrdnju da vjerski objekti treba da postanu državna svojina jer su bili ili će biti kulturna baština Crne Gore. Status kulturnog dobra neke nepokretne ili pokretne stvari nema nikakve veze sa pravom svojine koje na toj stvari postoji. Status kulturnog dobra se ustanovljava radi zaštite konkretnog objekta, a ne da bi se mijenjao njegov vlasnik. Kada država proglasi nečiju stvar za kulturno dobro, ona ne postaje vlasnik te stvari nego nosilac određenih prava na tuđoj stvari (iura in re aliena). Odredba kojom počinje Zakon o zaštiti kulturnih dobara Crne Gore, da „kulturno dobro može biti u državnoj ili privatnoj svojini“, ujedno je i mjesto na kojem nužno prestaje svaka dalja rasprava o ovom pitanju i ovakvom argumentu. Konačno, posebno pravno pitanje je i to da li današnja država Crna Gora ima procesnu legitimaciju (locus standi) da za svoj račun uopšte pokrene postupak u ime svih onih, različitih država koje su do 1. decembra 1918. godine zauzimale prostor i vršile vlast na pojedinim djelovima ili cjelini današnje državne teritorije – a pod čijim jurisdikcijama je Srpska pravoslavna crkva gradila svoje hramove i sticala imovinu ravno sedam stotina godina do naznačenog datuma.

Uporno ponavljana laž može postati istina u politici, ali da bi se tako nešto dogodilo u građanskom pravu, neophodno je da pred sudom budu iznijeti valjani dokazi. Tužilac mora dokaziti postojanje punovažnog pravnog osnova i načina sticanja svojine na svojoj strani, što je naročito zahtjevno u slučajevima kada i gdje ne postoje zemljišne knjige. Zato je ovo dokazivanje poznato kao „đavolsko dokazivanje“ (probatio diabolica), po ugledu na antičke predstave u kojima je đavo imao velike teškoće da dobije spor sa Bogom oko prava na ljudsku dušu. Uz to, najstarija i najmnogoljudnija Crkva u Crnoj Gori je vlasnik koji posjeduje sve moguće dokaze – kako o pravnom osnovu sticanja svojine, kao što su nebrojene hrisovulje i osnivački akti, pisani ugovori, izjave volje i drugi pravni poslovi (iustus titulus), tako i dokaze o načinu sticanja, u šta spadaju dokazi o izgradnji, predaji ili držanju stvari uključujući, pritom, izvode iz zemljišnih knjiga i javnih evidecija (modus acquirendi).


(NASTAVIĆE SE)

---