-Piše: Borivoje Ćetković

Naš crnogorski radikalizam Drljević je objašnjavo suviše pojednostavljeno, jednostrano, pristrasno i neistinito. Bombaškom aferom i Kolašinskim procesom započeli su među Crnogorcima progoni, strijeljanja, sukobi i trvenja. I nakon ujedinjenja nastavljaju se međusobna ćeranja: paljenjem kuća, hapšenjima, tamničenjem i zločinima kao što je bio onaj nečuveni, monstruozni u Cucama – da živu majku sa djecom zapale u kući, ili zvjersko ubistvo majora Mijuškovića. Ali i druga strana,zelenaška, pobunjenici,pristaše kralja Nikole činili su zločine, pa su tako uhvaćenim živim žandarmima kopali oči.

Radikalizam iz vremena knjaza Danila, knjaza i kralja Nikole, želja da se zatre i uništi politički protivnik, proradiće ponovo ne samo neposredno poslije ujedinjenja, već i u drugoj polovini 1941. i početkom 1942, kao i 1945. i 1948. godine, nakon Rezolucije Informbiroa.

Vodeći crnogorski federalista i ovom prilikom optužio je sve srpske stranke i sve srpske političare da su za 22 godine činile sve samo da se ne stvori zajednica zemalja južnih Slovena „koja bi bila tako organizirana da sve zemlje ostanu slobodne i ravnopravne“. „Pošto sa Srbijom nije moguć zajednički život, Crnoj Gori je nametnuta nužnost...da se sama brine, kako može i umije, o svojoj sudbini“. To je i bio razlog da federalisti „obnove“ temelje njene narodne i državne budućnosti.

Dan te njihove „državne obnove“ jedan je od najsramnijih i najmračnijih u istoriji Crne Gore.

Bar tako su ga doživjeli Crnogorci 13. jula 1941. god. Listom su ustali da sruše zelenašku „suverenu i nezavisnu Crnu Goru“ – marionetsku tvorevinu italijanskih fašista.

I princ Mihailo, od kojeg je jedna deputacija separatista, u potrazi za kraljem, zatražila da prihvati njihov predlog, odbio ih je sa prezirom – saradnja sa fašističkom okupatorom nije dolazila u obzir. Italijani su ga odmah internirali i iz Pariza ga prebacili u Holandiju.

Šta je rekao Serafino Macolini?

I govor fašističkog komesara za Crnu Goru zaslužuje kraći komentar.

Na početku govora, senjor Serafino Macolini sa oduševljenjem konstatuje da je Jugoslavija, kao država, prestala da postoji i da je „iz posljednjih razbacanih udova toga mozaika, kakav je bila Jugoslavija, obnovljena... stara država“ – uspostavljena je Crna Gora. Grof Macolini, zakleti neprijatelj Jugoslavije (bila je brana imperijalističkim težnjama Italije prema Balkanu), govori o njenom stvaranju i propasti u pojmovima u kojima o njoj govore mnogo decenija kasnije hrvatski i srpski nacionalisti i crnogorski separatisti. Ne zna se ko je više mrzio i mrzi Jugoslaviju – njeni neprijatelji iznutra ili oni spolja.

I Macolini, kao i njegovi prijatelji crnogorski federalisti, ili bolje rečeno zelenaši, separatisti, napada Veliku narodnu skupštinu, nazivajući je takozvanom; i on, poput njih, govori o pljački, spaljivanju domova i kasapljenju Crnogoraca. Podsjetio je i na podršku Italije: nakon Prvog svjetskog rata, na Mirovnoj konferenciji, Italijani su jedini od velikih sila branili prava i slobodu Crne Gore. Naravno, isključivo su se rukovodili interesima Italije, ciljevima svoje osvajačke imperijalističke politike, a ne interesima Crne Gore. Nije Macolini zaboravio i druge veze: Crnogorci su u italijanskim vojnim školama sticali stručna znanja, a italijanska preduzeća radila su na jačanju crnogorske privrede.

„Vaspostavljenoj Crnoj Gori“ italijanski okupacioni komesar obećao je da će „država koja se preporađa naći...najsigurniju odbranu u....fašističkoj Italiji“, koja „želi da razvije sa Crnom Gorom plodne odnose i saradnju“. Dvanaestim julom, rekao je Macolini, Crna Gora ulazi u novi evropski poredak, „poredak koji genije Benita Musolinija i Adolfa Hitlera već učvršćavaju, poredak koji će stvoriti jednu eru pravde, pravoga mira i saradnje među narodima“. Završavajući govor klicanjem Crnoj Gori i Italiji, Macolini se obratio Crnogorcima rekavši da su im „muke prestale“ i da je na njihovom putu dostignut jedan cilj.

Kada bi o Macoliniju sudili po njegovom govoru, to jest zalaganju za mir među narodima, za slobodu, za pravdu, za novi evropski poredak, mogli bismo ga ubrojiti u daleke preteče evropskih superbirokrata – naših instruktora koji nas uče kako što prije da pristupimo EU i Novom svjetskom (bes)poretku.

Moguće da je Macolini, kao i ostali fašisti, vjerovao da oružane snage Musolinijeve Italije donose sa sobom „pravdu, civilizaciju i čovječnost“,ali prava stvarnost bila je drukčija: donosile su smrt i ropstvo, razaranje i uništenje zemalja i naroda koji su bili u „akcionoj sferi Rima“.


(Nastaviće se)

---