-PIŠE: Dr Vladimir LEPOSAVIĆ

Ovaj sud, kao i čitava doktrina, konfiskaciju imenuje još i kao „nezakonitu eksproprijaciju“, „oduzimanje imovine transferom vlasništva“ i „nacionalizaciju“. Nacionalizacija koju su svojevremeno sproveli komunistički režimi združeno je osuđena i pravno poništena u svim evropskim državama. Takvo kakvo je, komunističko oduzimanje prava svojine bilo je, pravnički i etički, naprednije od konfiskacije koju je predložila Vlada Crne Gore. Naime, komunističko oduzimanje imovine jeste obnarodovano na prevaran način – ali ne baš toliko da bude uvedeno propisima o zaštiti vjerskih sloboda, već je to učinjeno zakonima o nacionalizaciji koji, dakle, nisu skrivali konkretan zakonodavni motiv. Drugo, i posebno važno, ondašnje oduzimanje imovine je jednako pogađalo sve vlasnike i imaoce prava, dok je današnja konfiskacija zakonski najavljena samo za Crkvu, a, kako se može načuti, u praksi obećana jedino za Srpsku pravoslavnu crkvu. Postoji, dakle, jasna uzročno-posledična veza između činjenice da je vlast u Crnoj Gori izuzela crkve i vjerske zajednice iz Zakona o povraćaju oduzetih imovinskih prava (2004) i fakta da sada pokušava da oduzme od Crkve ono što joj je preostalo, a nije bilo konfiskovano čak ni od strane bogoboračkih i veoma osiljenih komunističkih vlasti.

Potreba da se zaštiti pravo na privatnu svojinu uslovila je nastanak prava i države uopšte. Već duže od dva vijeka traje garancija o zaštiti privatnog vlasništva, koja je, u međuvremenu, unijeta u više od dvije hiljade bilateralnih i opštih međunarodnih ugovora. Garanciju o jednakom vršenju prava svojine sadrži, ne slučajno, i Međunarodna konvencija o eliminaciji svih oblika rasne diskriminacije (1966), koju je prihvatilo više od 175 država na svijetu. Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima (1948) kodifikovala je, u članu 5, univerzalno pravilo da „niko ne može biti lišen prava svojine na proizvoljan način“. Najnoviji način na koji se Crkva u Crnoj Gori želi lišiti prava svojine predstavlja egzemplarnu definiciju „proizvoljnosti“.

Predstavnici vlasti u Crnoj Gori, međutim, ponavljaju da nema govora o namjeri oduzimanja imovine, već da je riječ o zakonu kojim će, kada se crkvena imovina prevede u državnu, biti uveden red u imovinske odnose i regulisani odnosi između države i vjerskih zajednica – uz poštovanje, čitalac već može da pogodi – svih evropskih standarda. Svakome ko razaznaje slova je jasno da je ovdje, između ostalog, riječ i o posebnoj pravnoj perfidiji – što je, uostalom, pravni pojam nastao u krilu međunarodnog humanitarnog prava upravo da označi situaciju kada neko istakne bijelu zastavu i objavi primirje koristeći to da drugu stranu dovede u zabludu i tako obmanutu je pogubi.

Sastavni dio ove perfidije je i činjenica da su, umjesto da budu iznijete u konkretnim tužbenim zahtjevima ako su iole istinite, u zakon unijete različite tvrdnje, i to ne jedna nego tri. Same po sebi, ove tvrdnje predstavljaju ono što se u procesnim pravima naziva tek glasinama ili stavovima. No, sakupljene na jedno mjesto, ove tvrdnje služe da simuliraju postojanje nekakvog posebnog pravnog osnova koji, samo u Crnoj Gori i samo u slučaju Srpske pravoslavne crkve, ne treba čak ni dokazivati pred sudom. Umjesto toga, dokazi protiv Vlade mogu biti poslati Vladi, da bi o njima odlučila isto Vlada – u još uvijek nepoznatom, a svakako nezakonitom postupku.

Nastaviće se

---