-PIŠE: Dr Vladimir Leposavić

Kada je 16. maja ove godine Vlada Crne Gore gađala narod u lice Predlogom zakona o slobodi vjeroispovijesti, istim onim kojeg se već jednom odrekla 2015. godine, svako normalan je, ipak, bio u čudu. Najprije zbog toga što se vlast vratila ozloglašenoj i javno osuđenoj namjeri upotrebe Zakona o vjerskim slobodama za imovinsko obračunavanje s Crkvom, a zatim i zbog činjenice da je Crkva titular prava koji najduže traje na prostoru ove države, a čija je pozicija pravnog imaoca, odn. vlasnika, sopstvenih posjeda čista i bjelodana do neprikosnovenosti. To je pravna činjenica koja je vjekovima nesporna i neosporavana, da je postala notorna, a notorne činjenice se ne dokazuju – staro je i, danas, prvo pravilo nauke i zakona o građanskom sudskom postupku (facta notoria non egent probatione).

Zvanična vlast je, ipak pokušala da dokaže kako eparhije Srpske pravoslavne crkve navodno nisu vlasnici svojih hramova, u Nikšiću, Podgorici i Cetinju, ali nije uspjela niti u jednom od nekoliko sudskih i drugih redovnih sporova koje je pokrenula. Nakon toga, Vlada Crne Gore je došla na ideju da svoj naum sprovede u djelo, ali tako što je ovog puta u tome neće ometati postupci obaveznog sudskog ispitivanja, pa je 2015. godine objavila Nacrt zakona o slobodi vjeroispovjesti, kojim je predvidjela da se iz zemljišnih knjiga i javnih evidencija izbrišu upisani vlasnici i njihova imovina dodijeli državi, to jest sebi. Valjda ohrabrena autoritetom svoje nesmjenjivosti, Vlada kao da vjeruje da je dovoljno da ona iznese neku tvrdnju pa da to, bez ikakve provjere i bez ijednog dokaza, postane novo pravo i opšte pravno pravilo.

Tada je ova radnja prvi put i nazvana konfiskacijom, i to od strane eksperata Venecijanske komisije. Oni su, naime, u svom Nacrtu mišljenja od 27. novembra 2015. godine, naglasili da odredbe člana 52 i 53 nacrta zakona predstavljaju „konfiskaciju kao nedvosmisleno kršenje prava na mirno uživanje prava svojine“ (str. 19, 20 i 22, tačke 86, 87, 88, 89 i 96 Nacrta mišljenja). Vlada je povukla nacrt zakona da bi, poslije četiri godine samostalnog i skrivenog rada na tekstu novog zakona, predložila potpuno isto, konačno rješenje – jedino skrativši odredbu o konfiskaciji iz 2015. godine za izraz da će išta uopšte biti „utvrđivano“. Tako je 20. maja 2019. godine usvojen Predlog zakona o slobodi vjeroispovjesti u kojem je poručeno da „vjerski objekti za koje ne postoje dokazi postaju državna svojina“. Vlada predlaže da o ovome odlučuje, ne sud u propisanom, parničnom postupku, već organ uprave, odn. Vlade, zadužen za poslove imovine – i to u do sada nepoznatom, a svakako ne sudskom postupku „popisa vjerskih objekata koji su državna svojina“. Dakle, crkvena imovina, iz člana 62 predloga zakona, već u sledećem članu postaje državna svojina. Ne samo da članom 62 nije propisano obavezno sudsko ispitivanje tvrdnje da crkveni objekti ne pripadaju Crkvi, već je, na potezu od člana 62 do člana 63, nestala čak i ta jedna riječ „dokazi“ – a ostale samo riječi „popis“ i „upis državne svojine“. Iz teksta predloženog zakona, koji je već u prvoj verziji bio protivustavan i derogirajući prema cijelom sistemu važećih zakona, izgubile su se čak i same riječi „utvrđivanje“ i „dokazi“. Nastavi li se ovakva primjena evropskih standarda, mogli bismo, svi u Crnoj Gori, završiti spavajući pod vedrim nebom i hraneći se golim rukama, sa zemlje. Najblaže i najpristojnije što se o ovome može kazati jeste da predstavlja konfiskaciju. Evropski sud za ljudska prava je, u nizu slučajeva, osudio sve moguće oblike konfiskacije imovine – uključujući tu, naravno, i situacije kada se konfiskacija vrši „usvajanjem zakona“ ili na drugi „indirektan način“.

Nastaviće se

---