Da li je Drljević u pravu i ako jeste u čemu je? Kralj Nikola je zaista umro kao mučenik, u tome je Drljević u pravu – usamljen i napušten od saveznika i mnogih svojih sljedbenika. U nekoj vrsti progonstva (crnogorski istoričari kažu u egzilu) – dočekao je da njega i njegovu dinastiju detronizuje Podgorička skupština, da mu oduzme ne mali imetak i da mu zabrani povratak u zemlju.
Bio je to tužan, ali i neslavan kraj, nekada slavnog vladaoca.
-PIŠE: BORIVOJE ĆETKOVIĆ
Tužno je, a i sramotno, za jednog vladara, kojeg u dobrom dijelu njegove vladavine slave i obožavaju, da doživi raskol i krvavi sukob u svom narodu.
A zna se: on sam je u posljednjim decenijama svoje višedecenijske tiranije doprinio, i to odlučujuće, da mu se narod podijeli – i međusobno zakrvi i sukobi.
I to je poznato: iako već ostario, kralj se nije dao: zakliktao je iz tuđine – ko je Crnogorac, nek ustane da brani „ime, čast i slavu” Crne Gore i da uz italijansku pomoć ponovo „vaspostavi” kraljevinu Crnu Goru.
Drljević je u pravu kada tvrdi da se kralj Nikola nikada nije odrekao Crne Gore – Crne Gore njegove, kamarilaške, glavarske, krilaške, nenarodne, separatističke i sa Srbijom antagonizirane. Ukratko: nije se oderekao „Crne Gore Crnogoracah”.
Ne može se sporiti Drljevićevo dobro poznavanje stvarnih kraljevih namjera, bio mu je, neko vrijeme blizu, a znao je i da mu podiđe, te zato ne treba da čudi toliki pijetet koji se na Crnogorskom „saboru” ukazivao kralju Nikoli – više no ijednom vladaru iz slavne kuće Petrovića.
Na predlog Drljevića Sabor je odao poštu i kraljevim saborcima – „vitezovima koji ostadoše do kraja vjerni i dadoše svoje živote u borbi za Crnu Goru i njenu slobodu”.
Drljević nije propustio priliku: da se zahvali „slavnom“ Dučeu
– „uspostava slobodne Crne Gore spojena je sa (njegovim) besmrtnim djelima”. „Naročito ističem”, rekao je Drljević, „da se Duče od početka borio protivu nepravde učinjene Crnoj Gori uništenjem njene državne egzistencije”, te da ta njegova „borba” nije prestajala sve dok nije uspostavljena kao „nezavisna i slobodna država”.
Afirmacija crnogorstva
O crnogorskom narodu Drljević je rekao da je „istorijska tvorevina”, kao što su „i svi narodi na kugli zemljinoj”. Dakle, crnogorstvo, izričit je Drljević „stvarali su i stvorili daleki vjekovi. Političku i kulturnu izrazitost njegovog lika”, dakle crnogorsku individualnost, stvorila je njegova država i njena vjekovna pobjedonosna borba...” Samo tako vjekovima stvarano crnogorstvo, veli Drljević, „moglo je voditi onu nejednaku borbu, kojoj je teško naći takmaca kod ostalih naroda”. Po Drljeviću Crnogorcima nema ravnih – nijesu „zazirali” od Sultana, ni onda kada su se pred turskom silom „tresli zidovi carskoga Beča. Opijen ispunjenjem svojih starih separatističkih snova o „vaspostavljanju“ crnogorske države, Drljević je, i pored velikih teškoća da sakupe dovoljan broj Crnogoraca za svoj Sabor, u svom obmanjivačkom stilu rekao da „govori iz duše cijeloga naroda kada pred ovim Saborom ponovim stihove besmrtnoga Kralja o vjernosti crnogorstvu:
Ko crnogorstvu ne bio vjeran,
Bogom i ljudima svud bio tjeran”.
A šta znači biti vjeran crnogorstvu? Za Drljevića separatistu to znači „imati crnogorsku nacionalnu svijest (pod. B.Ć.) i biti vjeran crnogorskoj državnoj ideji”. I dalje: „Tu misao besmrtnoga Kralja crnogorski narod danas preko ovoga Sabora uziđuje u temelje svoga narodnoga i državnoga života za sve buduće vjekove”.
Da je Drljević potpuno revidirao svoje stavove o Crnogorcima kao najčistijim Srbima u to nema sumnje – ideološka matrica ekstremno separatistički shvaćenog crnogorstva zamijenila je srpstvo. Veličajući 12. jul, kao dan koji je „jedan od najznačajnijih u istoriji Crne Gore”, dan koji će „preći budućim pokoljenjima, kao dan svjetlosti, pravde i slobode vođa crnogorskih federalista „objašnjava” šta je sve „svijetlom” datumu prethodilo“ i kaže:
„Kao i svaki značajni događaj u istoriji nekoga naroda, današnji dan slobode posljedica je dugih, krvlju ispisanih strana, koje su Crnogorci, u borbi za svoj veliki ideal, tako slavno ispisali...”
(NASTAVIĆE SE)