-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Radikalska vlada je izvršila velike izmjene u činovničkom aparatu, baš kao i njihovi prethodnici liberali. Grabež za činovničkim položajima nije znala za granice, „činovnikomanija“ je po ko zna koji put harala Srbijom. Kralj je ćutao dok nijesu na red došli položaji od velike državne važnosti. Bilo mu je jasno da se radikali ponašaju kao da kralj ne postoji. Uostalom, bio je samo dijete. Posebno su tzv. ultraši „rđavim ponašanjem i nedostatkom poštovanja“ prema kralju vrijeđali njegovu preosjetljivu mladalačku sujetu. Ministri su često podsjećali kralja da je i dalje maloljetan, te da treba da spava i uči, a njima da prepusti državne poslove. Kralju nije padalo na pamet da opet ide „pod korito“. Nije izveo državni udar radikala radi, već sebe radi. Novi tutori mu nijesu bili potrebni, pogotovo ne oni koji su ga, kao i Ristić, smatrali tek djetetom. Francuska i ruska diplomatija u Srbiji udružile su snage da zajedničkom akcijom „umire“ ministre, tj. da im skrenu pažnju na drsko i nedolično ponašanje prema kralju, i na ozbiljne posledice koje iz toga mogu proisteći. Jedan prilično objektivni stranac i prijatelj radikala Male morao je da konstatuje da su naprednjaci, za razliku od radikala, stranka reda, te da radikalsko udvaranje onome što je u narodu najprimitivnije vodi Srbiju u zaostajanje. Dešavalo se da kralj pozove ministra na večeru, da se ovaj ne odazove pod lažnim izgovorom da je bolestan, a da sledećeg dana taj isti ministar šeta gradom najboljeg zdravlja. Nije bio rijedak slučaj da kralj izda kakvu naredbu predsjedniku vladu, a da ovaj to ne izvrši i da kralj mora da ga podsjeti jednom ili čak više puta da postupi po naređenju. Bivalo je i to da, pozvani na večeru, ministri daju sebi za pravo da negativno komentarišu meni i čak šalju dvorsku poslugu njihovim kućama da donesu željenu hranu u dvor. Kralj je upozorio ministre da obustave istiskivanje njegove uloge iz državnih poslova, na što su mu oni odgovorili da nije kompetentan da se miješa u vojsku jer nije služio vojni rok i nema fakultet kao njihovi kandidati Raša Miletić i Jovan Velimirović. Kraljeva sujeta bila je probuđena. „Svi moji preci umjeli su da uliju poštovanje. Uliću ga i ja!“, ljutito je govorio.

Uglavnom se smatra da je kralj uoči državnog udara bio riješen da izabere za saradnike isključivo radikale. Međutim, potonja Dokićeva vlada bila je plod kraljevih ustupaka. Kralj je želio kombinovanu vladu, u kojoj bi pored radikala mjesta našli i naprednjaci i liberali. Dokić, pak, nije pristao na kraljev predlog, jer je 13. april bio uperen protiv liberala. Vremena za pregovore i za razmišljanje nije bilo, te je kralj ustuknuo. Odmah po preuzimanju vlasti, kralj je izrazio namjeru da ojača autoritet kraljevske vlasti i značaj Dvora, kao ustanove na čijem se čelu on nalazi. Insistirao je na tome da 13. april predstavi kao datum kada je lično preuzeo vlast, jer nije želio da izgleda kao da mu vlast predaju Pašić ili Ristić. Efekat ovih kraljevih riječi na austrougarskog poslanika je bio znatan. „Opet se pojavio gospodar što je Srbiji potrebno“, zaključio je Temel, koji je 2. maja 1893. godine izvještavao da kralj sprema mjere protiv radikalizma. Da bi uklonio Pašića, kralj ga je 13. maja naimenovao za poslanika u Petrogradu. Nije teško zaključiti da je kralj Aleksandar u ocu vidio uzor-vladara, što će se vemenom sve više otkriviti i isticati kao model ponašanja koji će slijediti. Otuda sigurno i zaključak ruskog poslanika Persinija iz aprila 1893. da je uticaj oca na kralja Aleksandra dominantan.

Iz svega možemo zaključiti da otvorena borba sa radikalima, do koje je došlo na jesen 1893, nije bila neočekivana. Kralj je još početkom jula priznao da nema više „tako velikih simpatija“ za radikale.[…] Bivši guverner Mišković je iz čestih razgovora sa kraljem zaključio da kralj „počinje ozbiljnije da sudi“ i da razmišlja o liberalno-naprednjačkom sporazumu kako bi stvorio „kontabalans“ radikalima.


(KRAJ)

---