- Priredio i preveo sa ruskog: VOJIN PERUNIČIĆ

Glavni zadatak zidara sastojao se u samousavršavanju. Od svakog, koji je ulazio u bratstvo, zahtijevalo se da bude iskren, pošten i stabilan u ponašanju. Prve riječi zakletve novog člana za ulazak u ložu Ivana Jelagina su glasile:
„Kunem se mojom čašću pred svevišnjim Stvoriteljem svijeta, da ću, stupivši po mojoj iskrenoj želji u časno društvo masona, biti zauvijek častan i skroman čovjek, dobar, poslušan i miroljubiv član, nepokolebljiv vjernik, koji dolazi na ispovijed veličanstvenom, premudrom i svevišnjem Tvorcu. Biću vjeran podanik Gospodaru svome, iskren i dostojanstven sin voljene Domovine moje, miran i pošten građanin“.
Masonstvo se, naravno, ne može idealizovati, jer se svaka loža sastojala od živih, stvarnih ljudi i zato su se tamo mogle naći sve ljudske slabosti, kao i na svakom drugom mjestu. Mnoge od njih nije očekivao uspjeh na trnovitom putu samousavršavanja. Osim toga, u masone se nijesu učlanjivali samo iz tih razloga. Neki su se učlanjivali samo zato što su očekivali da će doživjeti tajne velikih mudrosti starih Egipćana, Jevreja i Dravida, ako postanu članovi masonskog reda. Za takve ljude pitanje morala je bilo stavljeno u drugi plan. Neki su računali, čuvši za bratsku solidarnost masona, da će na taj način napraviti karijeru. Neko se učlanjivao u ložu jednostavno iz dosade, samo zato što još nije bio izmišljen televizor. Petar III je, na primjer, stupio u masone samo zato, što je u svemu oponašao Fridriha Velikog.
Strogi odabir pristalica masonima je davao mogućnost da većinu takvih pretendenata ne primi u svoje bratstvo, ali i takav filter je dozvoljavao učlanjenje u ložu. Tako da su parodije o masonima-alhemičarima ili masonima-bekrijašima, koje su se često pjavljivale u tadašnjoj ruskoj štampi (neke od njih pripadaju peru same carice), bile donekle opravdane.
Ali, ako je Katarina napisala dosta članaka, koji su bili upereni protiv masona, i iz rovova masona su letjele propagandne strelice. Najčešće iz opreznosti ruski zidari nijesu direktno ciljali u Katarinu, već u nekog od njenih miljenika, međutim, i najsitniji komadići su pretstavljali ozbiljnu opasnost za caricu. 1794. godine, na primjer, u Pruskoj je izašao pamflet „Pansalvin“, koji je podigao veliku buku i prašinu u tom vremenu i koji je bio usmjeren protiv Potemkina. Knez je, kao gromobran, privlačio k sebi mnoge munje, koje su bile namijenjene Katarini. Ruski masoni su sa zadovoljstvom preveli pamflet na svoj jezik, a kasnije je čak i odštampan pod nazivom „Pansalvim – knez tame i mraka“.
Ali nijesu bila najbitnija ta javna peckanja između vlasti i masona. Dešavalo se nešto o čemu se nije pisalo u štampi, ali što je sa narastajućom brigom primjećivala sama carica, čitajući tajne izvještaje svojih obavještajaca.
Sporenja, koja nijesu bila uvredljiva za vlast, oko pitanja samousavršavanja su postepeno počela da prerastaju u rasprave o tome, kako „usrećiti sugrađane“ i kako „stvoriti bogato društvo“. Dok su misli masona bile u granicama „malog svijeta“, tj. unutrašnjeg stanja čovjeka, to nije mnogo uznemiravalo imperatorku, ali kad se u centru pažnje zidara našao „veliki svijet“, ona je u sebi osjetila opasnost i postala mnogo opreznija. U tome je bila suština konflikta između Katarine II i glavnog prosvetitelja tog vremena Nikolaja Novikova, novinara i izdavača.
Kako je jedan od istoričara s pravom primijetio, Novikov je „počeo sa negativnim metodama (satirični časopisi), a onda je prešao na pozitivne (etički časopisi)“. Njegova izdavačka djelatnost, po ugledu na štampariju Moskovskog univerziteta, prema mišljenju velike većine, stvorila je u Rusiji čitaoca, zahvaljujući ogromnom i začuđujućem širenju posla u tim vremenima.
Obim izdavalaštva je veliki i raznolik, pa su ponekad djela bila različita i neuporediva jedna sa drugim. Tu su bili radovi poznatih „crkvenih očeva“, kao Avgustina Blaženog i Fome Kempijskog do komedija Molijera i tada popularnih romana Ričardsona, od Erazma Roterdamskog do „Robinsona Krusoa“ od Defoa. Izdao je Novikov čak i Voltera, kojega nijesu mnogo voljeli, Monteskijea, Rusoa i druge. U stvari, od Voltera je izdao samo ta djela, u kojima on ratije sa Jezuitima.
Odajući priznanje evropskoj misli, Novikov je istovremeno veoma mnogo uradio i omogućio čitaocu da se može upoznati i sa klasičnom drevnom ruskom književnošću. U predgovoru stare ruske književnosti, Novikov je napisao:
„Korisno je znati mentalitet, običaje i obrede starih naroda, ali je mnogo korisnije imati saznanje o svojim precima, pohvalno je voljeti i odavati priznanje vrlinama stranaca, ali je sramota prezirati svoje sunarodnike, a još viša sramota je osjećati odbojnost prema njima“.
Odajući priznanje „prvom ruskom masomu“, Novikov je izdao čuvenu knjigu „Djela Petra Velikog“ od istoričara Golikova.
Knjiga je postala glavno oruđe za odrazovanje ruskih zidara, sa knjigom u rukama oni su se samoobrazovali i nju su predlagali drugima kao pomoć za prosvećenje. U tim vremenima masone su često nazivali martinistima, tj. sledbenicima Sen-Martena, čiji je rad „O zabludama i istini“, u kojem se kritikuje sistem prirodnog prava, istinski izvršio ogroman uticaj na mnoge ruske zidare.(NASTAVIĆE SE)