-Priredio i preveo sa ruskog: VOJIN PERUNIČIĆ

Prema mišljenju ruskih zidara, Katarina nije mogla nikako da bude primjer za svoje podanike. Stalno su im bila svježa sjećanja na njene mnogobrojne miljenike, koji su dosta koštali državnu kasu, prisjećali su se pooštravanja mjera pritiska na kmetove i njenog dobročinstva prema jezuitima – starim neprijateljima masona.
To isto mišljenje sa njima su dijelili i njihova braća iz inostranstva. Kad su ruski masoni pozvali svog idola Sen-Martena da dođe u Rusiju, on im je odgovorio da to ne može da uradi dok im je živa carica, koja je „poznata po svom nemoralu”.
Sa početkom Francuske revolucije i kritike su bile sve veće prema Katarini. Masoni su se prisjećali njenog prijateljstva sa Volterom i drugim slobodnim misliocima. Karakteristična je bila prepiska čuvenih ruskih masona povodom toga. Jedan od njih piše:
„Ja mislim da su djela volterista, didroista, pristalica Gelvecija i svih antihrišćanskih slobodnih mislilaca mnogo doprinijela sadašnjem bezumlju u Francuskoj. Neka me nazovu fanatikom, martinistom, propagatorom masonstva, na kraju krajeva, kako god kome odgovara, ja sam ubijeđen da je ta država srećna, u kojoj ima što više pravih hrišćana”.
Drugi slobodni zidar, skoro saglasan u svemu sa prvim, ponavlja:
„Monarsi su se radovali djelima Voltera, Gelvecija i njima sličnim, blagonaklono gledali na njih, ne znajući da su, kako kaže ruska izreka, gajili zmiju u njedrima, a sada vide posledice njihovih blistavih riječi, ali sada nemaju načina da to isprave i stigla ih je božja kazna”.
Pozivajući se na iste razloge, zaista, dio krivice možemo adresirati i na neke ruske masone za istorijsku kratkovidost. Pokušavajući da zamisle kakvo bi društvo trebalo da bude i ako bi slobodni zidari dobili mogućnost da grade pravedno društvo i državu, oni su u svojim utopijama začuđujuće lako prelazili sa filantropije na socijalizam. Takva utopija se, uistinu, nije mnogo širila u masonskoj sredini, ali ne skrenuti pažnju na njih, nije moguće, imajući u vidu sveukupnu dalju istorijsku anamnezu Rusije.
Jedna od takvih utopija je i djelo „Putovanje u Ofirsku zemlju”, koje pripada peru tog istog kneza Ščerbatova i koji je veoma drsko kritikovao vlast za pad morala u zemlji. Prema mišljenju autora utopije, idealna država ima obavezu da brižljivo prati život građana i na sve načine brine o njihovom moralu. U Ofirskoj zemlji time se bave nekakvi rodoljubi-policijski oficiri, koji su posebno pripremljeni i apsolutno bezgrešne osobe. U životu građana Ofirske zemlje, tj. Ofirjana, „...sve je izračunato, i kako da živi, kakvu odjeću da nosi, koliku kvadraturu kuće da ima, koliko sluga da imaju, kakvu hranu da koriste, šta da piju, čak je određeno koliko stoke da drži, predviđena je nadoknada za drva, osvjetlenje, dijeli se posuđe kako kome dolikuje, jednima limeno, drugima glineno, a gospodi od srebra, a planira se i određena suma novca za poboljšanje životnih uslova i po ovoj utopiji, svako je morao da živi kako mu je propisano”.
Knez Ščerbatov piše da kod Ofirjana nema „ni bogatstva ni siromaštva”, već „svi žive od primanja, koja su mu određena iz državne kase”.
Zakonom su normirane sve životne potrebe, mada privatna svojina, ipak, nije ukinuta. Država se bukvalno miješa u najsitnije detalje ekonomskog života zemlje, stvara zalihe hrane, svake godine određuje stalne cijene namirnica, vrši prodaju prvoklasnih sjemena. Svakom građaninu te zemlje je određeno stalno mjesto u društvu i jasno mu je definisan i normiran posao. Gazda nema pravo čak ni da izvrši popravku svoje peći u kući, jer je za to predviđen poseban majstor za peći. Zato odgovornost leži na njemu, jer ako ne uradi posao „on se kažnjava raspoređivanjem na vječno težak posao”.
Odgovornost za škart na poslu snose svi, od običnog majstora za peći do monarha, čiji se rad u Ofirskoj zemlji takođe strogo propisuje. Povrh svega, ni monarh neće moći izbjeći sud: kroz 30 godina poslije njegove smrti, kad korist ili šteta od njegovog rada budu sasvim jasni, u toku opštenarodne diskusije će se rješavati pitanje odnosa prema njemu kroz sjećanje, da li da mu se podigne spomenik, ili, nasuprot tome, treba li ga osramotiti.
Taj projekat mogli bismo shvatiti kao nekakvu anomaliju, kao rezultat mašte kneza Ščerbatova, budući da ideje koje je izložio, nijesu bile baš toliko bliske sa nastojanjima Novikova i drugih masona da stvore u zemlji društvenu protivtežu dosta surovoj državnoj vlasti. Međutim, čitajući drugu knjigu „Istina o religiji”, koja je bila veoma popularna u masonskim krugovima, shvatićete da nije sve baš tako jednostavno.
Navešćemo samo jedan odlomak gdje se govori samo o tome, kako ograničiti suvišnu raskoš u odijevanju:
„Treba... uraditi tako da svi, i muško i žensko, imaju svoju posebnu uniformu, kako za svaki dan, tako i za svečanosti, po ugledu na vojna lica... Kako je lijepo vidjeti oficire u svojim uniformama! I siromah je izjednačen sa bogatašem kad se pojavi na dvoru ili u bilo kakvom društvu. Ako bi pravila bila ista za sve, tada bi čovječanstvo izbjeglo velike brige, zavidljivost i poniženja. Dobročinstvo i ljudske vrline bi bile na cijeni, a čovjek bi bio više poštovan. Gospodari i velmože bi morali svojim primjerom da to pokažu i da oponašaju kineskog monarha, koji se razlikuje od drugih, jer ne nosi carsku odjeću”.
(NASTAVIĆE SE)