- PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

U biografskim zapisima o Vučiću zabilježeno je da je početkom 1804. godine pohađao školu u Čumiću, koju su osnovali njeni žitelji poslije povratka iz emigracije 1791. godine. Oni su uz dozvolu turskih vlasti osnovali školu po ugledu na one koje su vidjeli u Austriji. Vučićev učitelj bio je Jaćim, rođeni Čumićanin, kod kojeg je naučio da čita psaltir i časlovac. Školovanje je ubrzo prekinuo zbog početka ustanka februara 1804. godine. Naučio je da čita štampana slova, pa je čitao novine i knjige, ali vještinu pisanja nije savladao.
Vučićevo učešće u borbama za oslobođenje tipično je za anonimne i siromašne šumadijske ustanike. Kratke zabilješke biografa i savremenika i pojedinačni napisi u novinama iz znatno poznijeg vremena sadrže najopštije podatke o njegovim ustaničkim danima. Kada je Vučić postao borac za narodna prava, rado je pripovijedao o mladosti koju je proveo u ratu protiv Turaka, zasnivajući na tome znatan dio svoje popularnosti.
Po izbijanju ustanka Vučić je prekinuo školovanje i aktivno se uključio u ustaničke borbe. Zbog slabog imovnog stanja i nemogućnosti da opremi konja, služio je u pješadiji. Za vrijeme primirja 1808. odlazio je u Topolu radi vojne obuke, pa je nešto kasnije stupio u Karađorđeve bećare. U ljeto 1809. godine učestvovao je u pohodu na Stari Vlah, o čemu je pripovijedao Vuku Karadžiću i Joksimu Noviću Otočaninu. Krajem 1809. godine napustio je zavičaj i priključio se Hajduk-Veljkovim bećarima. Izgleda da je tada obeščastio neku djevojku i „više oklevetan, nego kriv“, bježeći od strogog Karađorđevog suda, spas je pronašao u Veljkovoj Krajini. Poslije godinu dana ratovanja u istočnoj Srbiji, koliko-toliko materijalno obezbijeđen, Vučić se vratio u Gružu i od tada je kao konjanik bio uz Karađorđa do 1813. godine.
Kao nekadašnji voždov „vojnik i barjaktar“ Vučić je povodom krštenja kneževića Đorđa Karađorđevića, januara 1857. godine, uputio knezu Aleksandru pismo i poklon, pištolj iz Prvog ustanka, poručivši da ga je zaplijenio u borbi dok je ratovao uz Karađorđa. Dalje je naveo da je pištoljem koji poklanja ratovao do kraja ustanka, a „rana na jabuci pištolja, pričinjena je tanetom neprijateljskim, koje je naročito na mene upravljeno bilo“.
O Vučićevoj hrabrosti svjedoči i ovaj primjer. U boju na Varvarinu 1810. godine spasao je život Milenku Žujoviću. Žujovići su iz sjeničkog kraja prešli u Srbiju zbog otvorenog pristajanja uz ustanike u vrijeme Karađorđevog pohoda 1809. godine i nastanili su se u Ješevcu. Kao novoselci nijesu bili obavezni da stalno služe vojsku, već su pozivani samo u većim vojnim operacijama. Tako, u predahu pomenute bitke, Žujovića su napali turski konjanici. U opštoj pometnji, kad mu je prijetila smrtna opanost, Milenku je jedini prišao Vučić, koji mu je pomogao da uzjaše svog konja i skloni ga od Turaka.
Poslije sloma ustanka 1813. godine Vučić se sklonio u zbjeg na Rudniku, odakle se s ostalima predao Skopljak-paši. Jedno vrijeme bio je u službi kneza Teodosija Filipovića Knićanina, koji je i prije 1804. godine, u doba knežinske samouprave, upravljao Kragujevačkom nahijom. Turci su ga postavili u isto zvanje kako bi vraćanjem na predustaničko vrijeme obnovili i zatim učvrstili vlast.
Zbog surove turske osvete u požeškom kraju izbila je Hadži-Prodanova buna u septembru 1814. godine, ali je zbog loše organizacije već na početku bila osuđena na propast. Buna je najviše odjeka imala u Gruži. Najaktivniji gružanski pobunjenici bili su Nikola Vukićević iz Svetlića, Stanko Miljčević, Vučić i Petar Tucaković. Poslednja trojica su na početku bune, u selu Lopašu kod Trstenika, sustigli Turke iz Čačka, Karanovca i Trstenika, koji su se povlačili prema Leskovcu i opljačkali ih. Turci su se na riječ predali, ali, kada su predavali oružje, došlo je do puškaranja, u kojem je bilo mrtvih s obje strane. Usred okršaja ipak su se sporazumjeli. U znak pomirenja Srbi su okumljivali tursku djecu, koju su šišali. Vučić je, prema predanju, od Turaka „okumljen“, a Tucaković „prikumljen“.
Kada je buna ugušena u požeškom kraju, Miloš je s Ašim-begom pošao na Gružu. Ćehaja-paša saznao je da je Gružu pobunio Vučić, bivši Karađorđev momak, pa je od Miloša tražio da posreduje kod pobunjenika. Pošto se odvojio od Turaka, Miloš je pozvao pobunjenike Gružane i poslije dugog nagovaranja ubijedio ih je da se raziđu kućama, što su oni učinili u toku noći. Samo su se Sima Milosavljević Paštrmac i Vučić s nekoliko boraca iz svoje družine predali Milošu, koji ih je pruživši Turcima garancije, zadržao kao momke u svojoj službi.
Pobunjenici su se do početka ustanka 1815. godine krili u šumama oko Crnuće, uživajući Miloševu pomoć. Prema kazivanju Sime Paštrmca Aleksi Simiću, ta grupa se nije mirila s neizvjesnim i nesigurnim stanjem u kojem se našla, već se pripremala za dalju borbu protiv Turaka. Čekao se samo povoljan trenutak.
(NASTAVIĆE SE)