-Priredio i preveo sa ruskog: VOJIN PERUNIČIĆ

Poslednjih nekoliko decenija, tek su počeli da se pojavljuju ozbiljniji istorijski radovi u Rusiji, koji govore o aktivnostima ruskih masona.
Pored toga, kako to obično biva, radovi, koji nijesu bili pod cenzurom, mnoge su doveli u nezgodan položaj. Političari, koji su od patriotizma napravili svojevrsnu profesiju i koji su pravdali sve ruske probleme nekakvom permanentnom „masonskom zavjerom”, i koji su sa lupom tražili strašne masonske oznake u štampi za vrijeme Gorbačovljeve perestrojke, odjednom su primijetili da se kreću po ulicama, koje su izgrađene po projektu masona Boženova, da se djeca obrazuju po knjigama masona Gribojedova, da se oduševljavaju pobjedama Kutuzova i t.d. Čak i sami simbol ruskog patriotizma – spomenik Minjinu i Požarskom na Crvenom trgu, i on se pokazao da je rad slobodnog zidara Martosa. Ispostavilo se da su mikrodkopom tražili to, što se moglo vidjeti golim okom svukuda oko sebe.
Određene neprijatnosti su osjetili mnogi ruski istoričari i kritičari umjetnosti. Ne svojom krivicom, već na osnovu poznatih okolnosti, oni su mnogo godina pažljivo zaobilazili masonske motive u svojim radovima. Sada su u tim radovima vidljive očigledne i ozbiljne praznine.
Zabrana na istinu o masonima je bila tradicionalna u Rusiji i ni u kom slučaju se nije pojavila tek u sovjetsko vrijeme, kako se često pretpostavlja, već mnogo ranije, još za vrijeme vladavine Katarine Druge. Jedan od osnivača slovenofilstva, filozof Ivan Kirejevski u svojoj raspravi 1829.godine je pisao, govoreći o jednom od najvećih ruskih masona Nikolaju Ivanoviču Novikovu, da mnogi od čitalaca, vjerovatno, nikad nije ništa čuo o njemu, iako se on po svom značaju i čuvenosti može uporediti sa američkim masonom Franklinom. Kirejevski piše da je on „...obavljao iste poslove na suprotnom kraju zemaljske kugle, ali rezultati njihovog rada se nijesu toliko razlikovali, koliko se Rusija razlikovala od Sjedinjenih Američkih Država”.
Pravda je djelimično pobijedila nešto kasnije, o Novikovu i njegovoj štampariji su počeli da pričaju i na Moskovskom univerzitetu. Međutim, pisali su o svemu i svačemu, izuzev o tome šta je za samoga Nikolaja Novikova bio smisao života, t.j. o njegovom masonstvu. Ali, govoriti o Rusiji iz XVIII vijeka, a ne govoriti o ruskom masonstvu, to je isto kao držati predavanja iz astronomije, a izbaciti iz njega Kopernikovu kosmologiju, ili koncepciju o beskonačnosti univerzuma Đordana Bruna. Veliki ruski filozof Nikolaj Berdajev je konstatovao:
„U XVIII vijeku, masonstvo je kod nas bilo jedini intelektualno-društveni pokret, njegov značaj je bio ogroman, najbolji ruski ljudi su bili masoni... Masonstvo je bilo prva slobodna samoorganizacija društva u Rusiji, samo što nije bila povezana sa vrhom vlasti”.
Ako ne možeš govoriti o masonima, ispostavlja se da, u stvari, ne možeš govoriti ni „o najboljim ljudima” iz Katarinine epohe.
Ruski slobodni zidari vode svoj rodoslov od Petra Velikog, kojega je, prema nekim pričama, uveo u masone Kristofer Ren, magistar Velike engleske lože. Tobože to se desilo za vrijeme čuvene careve posjete Evropi, kao članu Velikog poslanstva.
Ne mogu se potvrditi, a ni opovrgnuti ni jedna od ovih legendi, ali je dobro poznato i dokumentovano potvrđeno da su ruski slobodni zidari mnogo poštovali svoga reformatora i veoma uvažavali i njemu su posvetili dosta masonskih himni.
Prema tome, ideološka i duhovna veza ruskih masona sa Petrovim reformama je očigledna.
Veoma je važno da su ruski masoni pretpostavljali da oni svoje korijene vode od Petra Velikog, a ne od nekog drugog.
Međutim, to se dešavalo ranije. Svjetska masonska mitologija je bogata egzotikom, pa su ruski masoni, takođe kao i njihova braća iz inostranstva, mogli da po svojoj želji potraže svoje daleke korijene i da ih vežu za Olega Mudrog. Ruski masoni su više voljeli cara-zidara, jer je potpuno odgovarao njihovoj ideologiji. Očigledno, ne bez razloga, slobodni zidari u Rusiji su mnogo voljeli da citiraju Senekinu izreku: „Pretsoblja uljepšana starim slikama neće nikoga učiniti srećnim”.
Korijene ruskog masonstva treba tražiti svakako u Evropi. Ako masonstvo nije došlo sa Petrom, onda je ono stiglo u zemlju sa inostranim specijalistima, ili što je takođe moguće, masonstvo su donijeli u domovinu Rusi, koji su po naređenju cara bili na obuci u inostranstvu. U svakom slučaju sve se vrtjelo oko Petrovih reformi i veza sa Zapadom. Da li je to bilo uz Petrovu pomoć ili bez njega, masoni su ušli kroz taj isti prozor, koji je reformator probio u Evropu.
U samom početku u ložama su se pojavljivala imena najpoznatijih ruskih velmoža, koji su bili predstavnici starog plemstva, pa čak i koji su imali kneževsko porijeklo. Na saslušanju 1747. godine grof Golovin je iskreno odgovorio na pitanje o svojim vezama sa masonima: „Priznajem da sam pripadao tom redu i znam da grofovi Zahar i Ivan Černiševi pripadaju tom redu...”
Istražne sudije nijesu bile mnogo iznenađene tom informacijom. U tom trenutku je masonstvo već bilo dosta rašireno, kako u inostranstvu, tako u samoj Rusiji. Mnogi od pomenutih istorijskih ličnosti su bili masoni, na primjer: pruski kralj Fridrih Veliki, Petar Treći, Katarinin muž, Grigorij Orlov, njen miljenik i mnogi drugi.(NASTAVIĆE SE)