-Priredio i preveo sa ruskog: VOJIN PERUNIČIĆ

To što su ruske vlasti poslije svega nekoliko godina (nakon što je red bio zvanično obnovljen od Vatikana) donijele odluku da protjeraju sve jezuite iz zemlje, teško je smatrati slučajnošću ili koincidencijom. Logika vlasti je razumljiva, razbijenom katoličkom redu, koji je izgubio svoj uticaj, trebalo je pružiti utočište, ili, nasuprot tome, katolički red, koji ponovo sakuplja snagu, postaje opasan.
To je potpuno vidljivo, ako pažljivo pročitate zvanični dokument o protjerivanju jezuita. Ukazom je objavljeno:
„Sada se pouzdano zna da oni (jezuiti) nijesu zahvalni i nijesu sačuvali smirenost duha, kao pokorni građani u tuđoj zemlji, kako to nalažu hrišćanski zakoni i umislili su da mogu da ruše u Našem carstvu našu gospodsku pravoslavnu grčku vjeru, koja je kod nas ukorijenjena još odavnina. Oni su počeli da povjerenje, koje smo im dali, koriste za zlo, počeli su da neke njima povjerljive mladiće i neke osobe slabijeg ženskog pola odvraćaju od naše i premamljuju u svoju vjeru. Poslije ovakvih radnji, nimalo nas ne čudi da je društvo ovih monaha bilo nepodnošljivo i da je prognano iz svih država. Ko će da trpi u svojim njedrima sijače mržnje i neprijatelje?”
Od 1812. do 1815.godine jezuiti nijesu uradili ništa posebno novo, ako uporedimo sa tim, čime su se oni bavili do tada u Rusiji. Navedeni ukaz Senatu od 20. decembra 1815.godine, bez ironije, bio je komplikovan za čitanje. Vlast u Peterburgu „odjednom je otkrila” to o čemu ih je svaki pravoslavni pop obavještavao stalno na sav glas iz bilo koje najzabačenije ruske parohije iz vijeka u vijek. Nijedne nove teze nema u tom dokumentu.
U poslednjim redovima u ukazu Aleksandra Prvog se nalaže:
„ Katoličku crkvu, koja se ovdje nalazi, treba organizovati tako kao što je to bilo za vrijeme carovanja naše počivše babe carice Katarine Druge, t.j. kako je bilo do 1800.godine, koja je po ubrzanom postupku protjerala sve monahe jezuitskog reda iz Sankt Peterburga i zabranila ulaz u obje Naše prestonice”.
Naravno, red je pokušao da se suprotstavi, navodeći svoje argumente. Taj isti Žozef de Mestr, čije smo pismo već citirali, koje je poslao caru, on se žalio imperatoru:
„Veliki broj osoba iz višeg staleža prešao je u katoličku vjeru (bar se tako priča) i ovo ih je uzbudilo i izazvalo strašno nezadovoljstvo. Ministar vjera Aleksandar Golicin koleričnom surovošću prati jezuite”.
Ni ova žalba nije pomogla.
Ispitujući materijalno nasledstvo, koje je ostalo od reda, kontrolori su otkrili u radu jezuita mnogo finansijskih malverzacija, o čemu su informisali i imperatora. Ministar knez Aleksandar Golicin u svom izvještaju naglašava da red nije stekao samo veliku imovinu u Bjelorusiji, nego za sve to vrijeme nije plaćao poreze državi od seljaka, koji su mu pripadali. Dalje Golicin primjećuje:
„Povrh toga, koristili su crkvene prihode, koje su sakupljali od poručenih obreda i najamnine velikog broja kuća, za koje nijesu nikome izdavali i polagali račune, što je bilo propisano Pravilnikom, i još su dobijali nadoknadu za izdržavanje učenika i njihov smještaj i umjesto da rasterete crkve od prethodnih dugova, oni su ih još više zadužili”.
Međutim, sve se ovo nije odnosilo na religiju, niti na politiku, već samo na finansijske malverzacije, koje su bile dosta karakteristične za to vrijeme, bez obzira na vjeroispovijest.
Izvještaj Golicina se završava konkretnim predlozima „ko će po imenu i prezimenu, kada i kojim putem biti sproveden i deportovan preko granice”. Imperatorska rezolucija na dokumentu glasi: „Postupiti po ovom”
Odluka Katarine Druge, ne samo da je odigrala spasilačku ulogu u sudbini samog reda, već je dala i nekakav svoj pečat, iako nije primijetan na prvi pogled, za duhovnu i intelektualnu rusku elitu. Drugačije nije moglo ni biti. Među ruskim familijama, koje su obučavane u jezuitskim pansionima, možemo sresti dosta poznata prezimena, na primjer: Golicini, Tolstojevi, Puškinovi, Kutuzovi, Odojevski, Glinke i još neke.
Uticaj je često posredan, a ne direktan i ne može se izmjeriti na vagi ili opipati rukama, ponekad se može samo naslutiti. Toliko neobičan uticaj na obrazovanje i način razmišljanja u Rusiji, ako pažljivo pogledamo, možemo donekle otkriti u djelima i pismima ruskih intelektualaca-zapadnjaka krajem XVIII i početkom XIX vijeka, ili u postupcima nekih ruskih revolucionara-dekabrista.
Ovakav rezultat apsolutno ne bi bio po volji i ne bi odgovarao osnivaču jezuitskog reda Ignaciju Lojolu. Jezuiti nijesu uspjeli da realizuju svoje zadatke u Rusiji.
U odnosima između jezuitskog reda i Rusije je, očigledno, interes nadvladao osjećanja i na jednoj i na drugoj strani, zato je i prirodno da do stabilnog braka nije moglo ni doći. Najprije, sve ovo možemo nazvati neuspješnom prosidbom.
(NASTAVIĆE SE)