-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Početkom septembra 1868. lord Stenli uputio je Namjesništvu pismo puno pohvala za sve mjere koje je Srbija preduzela u uspostavljanju mira u regionu. Ristić je zahvalio uz opasku da će Srbija i dalje raditi u skladu sa povjerenjem koje su joj ukazale garantne sile u kritičnom trenutku. Poručio je da će se Srbija usredsrediti na usavršavanje unutrašnjih institucija i uređenju administracije, razvitku trgovine i prirodnih resursa, obrazovanja. Ni riječi o spoljnim zadacima. Srbija je nastavljala sa miroljubivim izjavama kneza Mihaila, želeći da otopi ledeni brijeg Zapada od kojeg se nijesu vidjeli srpski nacionalni interesi, već ambicije srpskog agresora. I pored svega, bilo bi pogrešno izvesti zaključak da se Srbija odriče svoje oslobodilačke misije.
Na evropskim dvorovima se smatralo da se opasnosti na Istoku mogu otkloniti samo ako Srbija ostane mirna. Namjesnici su deklarisali lojalnost prema Porti da bi dobili na vremenu i izbjegli neželjene komplikacije. Poslije ponovljenog pokušaja Bugara u septembru, Blaznavac je osudio taj čin i izjavio da je preduzeo sve mjere da se sa teritorije Srbije gerili ne daje podrška. Intervenisao je da se svi članovi raspuštene bugarske legije vrate mirno u Rumuniju. Četovođama koje nijesu željele da idu omogućen je ostanak, pod uslovom da ne prelaze granicu samoinicijativno. Blaznavac je naredio strogo nadgledanje istočne granice. Uprkos zadatoj riječi, bugarski legionari su se odali avanturističkim pokušajima, u kojima je pored ljudskih žrtava bilo i predimenzionirane javne i diplomatske rasprave koja je štetila Srbiji. Upravitelj Dunavskog vilajeta Midhat-paša počeo je da raspoređuje turske trupe na granici sa Srbijom.
Namjesništvo je svoje distanciranje od zapleta vezanih za bugarsku četničku akciju objasnilo i ruskom konzulu Šiškinu. Istaknuto je da pod privremenom upravom nije poželjno da se zemlja izlaže opasnostima. Isto je saopšteno i Bugarima, ali uz opasku da će im Srbija pomoći kada se za to budu stekle prilike. Iz Petrograda je potvrđena ispravnost takvog stava. Gorčakov je izjavio da pokret Bugara smatra „neblagovremenim”, da čini sve da ga spriječi, ali da ne može da snosi odgovornost za stradanja naroda usled neposlušnosti njegovih predvodnika. Ruski car je 28. avgusta 1868. uputio pismo rumunskom knezu Karolu u kojem, između ostalog, piše da su kneževe nade da dođe do nezavisnosti „s plamenom na Istoku” nerealne jer sva Evropa podržava status kvo. Car je posebno istakao da je smrt kneza Mihaila oslabila centar oko kojeg bi se mogle grupisati odbrambene hrišćanske snage, te da Rusija ne može djelovati protivno međunarodnim obavezama koje je Rumunija primila 1866. godine.
Pred predstavnicima velikih sila Blaznavac je ponovio da sa prelaskom bugarskih četa u Tursku Srbija nema nikakve veze. Galama u štampi o ustanku na Balkanu uznemirila je sve evropske kabinete. Ambasadori u Carigradu tražili su od svojih konzula iscrpne izvještaje o pravom stanju stvari. Konzuli su se dali u potragu za podstekačima nemira, te su krenuli u inspekciju srpskog i bugarskog terena. Na put su gotovo u isto vrijeme pošli Longvort, Kalaj i Šiškin. Prva dvojica su bila indisponirana time što ih je Šiškin preduhitrio, te je na putovanje krenuo prvi sa slovenofilskim publicistom Pavlom Rovinskim. Vidjeći u tome prste ruske tajne agenture, njihova strahovanja za mir na Istoku su se uvećala. Srpska vlada nije smjela da proigra autoritet datih izjava, niti da ispadne neozbiljna i lažljiva u očima Evrope.
Na licu mjesta, Longvort se uvjerio da četničku akciju Bugara ne podržava srpska strana. Konzul je zaključio da nema mjesta strahovima da će mir na Istoku biti poremećen, a do istog zaključka došao je i Kalaj. Vratio se sa puta spokojan i uvjeren da u Srbiji vladaju red, mir i poslušnost vlastima, dok su okolni narodi, naročito Bugari, dezorijenitisani poslije stradanja kneza Mihaila. Ključno zapažanje obojice konzula bilo je da je bugarski pokret postao opasan jedino ako bi ga Srbija podržala, ali da strahovi sa te strane ne postoje. Prilike i u Bugarskoj i u Srbiji ocijenio je kao idealne za održavanje statusa kvo, za koji se Monarhija zalagala. Sve što je potrebno bilo je da Austrogarska nastavi sa započetim pravcem u politici na Istoku, pa bojazni da bi Srbija mogla imati presudnu ulogu u rješenju Istočnog pitanja neće biti, zaključio je Kalaj.
Najvažniji zaključak koji je Kalaj odaslao u Beč poslije svog putovanja po Srbiji, a potom i po Bosni, bio je taj da bi se stanovništvo Bosne najradije izjasnilo za ujedinjenje sa Srbijom. Takav je slučaj i sa hrišćanima, ali i sa muslimanima slovenskog porijekla, ako bi bila ispoštovana njihova vjerska prava. Kalaj nije odolio da ne pomene koliko je pronicljiv bio plan kneza Mihaila da okupira Bosnu i Hercegovinu, i to uz podršku Austrougarske. „Već neko vrijeme”, svjedoči Kalaj, „namjesnici pokušavaju isto što i knez Mihailo”. Shvataju da nemaju dovoljno vojske za napad i ne smiju da rizikuju da izgube siguran posao, ali je budućnost u njihovim rukama i, prije ili kasnije, oni se nadaju da će doći do Bosne.
(NASTAVIĆE SE)