PREVEO I PRIREDIO: SLAVKO ŠĆEPANOVIĆ
U biografiji Aleksandra Sergejeviča Puškina ime Ivana Ivanoviča Puščina zauzima posebno mjesto, koje samo njemu pripada, mjesto, prema riječima Puškina, njemu „najbliskijeg i najdražeg druga i prijatelja“.
Kao dvanaestogodišnji dječaci sreli su se u Carskom Selu, na prijemnom ispitu za upis u Licej, novootvorenu obrazovnu ustanovu, za koju su se interesovali roditelji mnoge djece. Na samom tom susretu osjetili su neku instinktivnu simpatiju, koja je ubrzo prerasla u iskreno i čvrsto prijateljstvo. Licej su osjećali kao svoj rodni dom, i, zajedno sa ostalim drugovima (ukupno ih je bilo trideset), živjeli su kao jedna porodica.
Puščin je imao tihu, blagu narav i zadivljujući šarm. Bio je veseo, dobrodušan, razuman, nepristrastan i pravedan. Drugovi su ga zvali svojom savješću. „Ivan Ivanovič Puščin“, zapisao je jedan licejist iz njegove generacije, „sjajni intelektualac, sa čistom dušom i najblagorodnijim namjerama, bio je ljubimac svih drugova iz naše generacije“.
Vatrenom, osjetljivom i eksplozivnom Puškinu, sa njegovim poetskim darom, njegovim sumnjama i nemirima, bio je veoma potreban jedan drug kao što je Puščin, kako ga je on u pjesmi nazvao „ dragi drug i pravi prijatelj“!
Puškin je beskrajno volio i duboko uvažavao Puščina. Svoja srdačna osjećanja prema njemu izrazio je u mnogim stihovima koje mu je posvetio. Nekad su to bili veseli, šaljivi stihovi, kao oni u pjesmi „Ljubazni imendan“, nekad jednostavno sjećanja, a nekad proste srdačne riječi.
Pogledam zaboravljeni list,
Koji sam nekad ranije napisao,
I moja svemoguća, slatka mašta
Odleti u neki ugao Liceja.
Sjetim se dragih minuta prvih dana,
Mirnog ropstva godina šest,
Tuge, radosti, mašte duša naših,
Druženja, svađa i slasti mirenja.
Pored svega toga, njih dvojicu je povezivala zajednička i velika ljubav prema narodu i domovini. Obojica su maštali o jednakosti, slobodi, bratstvu... Obojica su teško preživljavali „prijetnju 1812. godine“, kada se licejski život dovodio u vezu sa „političkom epohom života ruskog naroda“. Puškin je, kao budući slobodoljubivi pjesnik, već kao licejac pisao:
„U slobodi je Rim porastao,
A u ropsvu je on nestao...“
U proljeće 1817. godine njihova generacija je završila Licej. U danima opraštanja od Liceja i Carskog Sela, Puškin je napisao:
Rastanak je došao na naša vrata,
Čeka nas vreva svijeta dalekog,
Svaki od nas gleda prema putu
Sa uzbuđenjem misli ponosnih.
Puškin je već bio pjesnik, a u Puščinu se naslućivao budući političar. U konceptu pjesme „19. oktobar 1825. godine“ Puškin je napisao stihove posvećene Puščinu:
Posvetio si sebe snu izabranom,
I time u očima društvenog mnjenja
Zaradio građana poštovanje.
Ivan Puščin je zapisao:
„U avgustu (dana se tačno ne sjećam) 1811. godine, moj djed, admiral Puščin, poveo je mene i mog brata od strica Petra Puščina, tadašnjem ministru narodnog obrazovanja, grofu A. K. Razumovskom. Starac sa nešto više od osamdeset godina želio je da neizostavno on lično ministru predstavi svoje unuke, koji su, na njegovu molbu, bili uneseni u spisak kandidata za upis u Licej, novootvorenu obrazovnu ustanovu, čiji je sami naziv izazivao interesovanje ruske javnosti. Mnogi nijesu znali da je ustanova dobila ime po mjestu Licej, pored Atine, gdje su grčki filozofi sa mladima razgovarali o umjetnosti, filozofiji i gimnastici. Kasnije se ispostavilo da je moje prvo zapažanje o Liceju bilo opravdano. Nakon šest godina, kada smo se nas šestorica svršenih licejaca, određenih da stupimo u Gardijski korpus, našli na paradi Gardijskog korpusa, dojahao je k nama grof Miloradović, komandant Korpusa, i pitao: ko smo mi, zašto smo tu, i u kakvim smo to uniformama? Kad je čuo naš dogovor, malo se zamislio, i sasvim ozbiljno i značajno rekao onima što su ga okruživali: „Pa da, nije to Univerzitet, nije ni Vojna škola, ni Gimnazija, ni Bogoslovija, to je – Licej! Poklonio se, okrenuo konja i odjurio.”
(Nastaviće se)