Piše: Veljko Račić
Mladi čovjek, odskoro poslanik u hrvatskom saboru Ivan Pernar koji je u poslednje vrijeme postao hit na internetu, prije svega zahvaljujući svojim evroskeptičnim i anti-NATO izjavama, boravio je nedavno u Beogradu.
I to ne bi bilo ništa neobično i strano, i ranije su brojni predstavnici hrvatskog naroda dolazili u srpsku prestonicu, posjećivali državne i druge institucije, držali predavanja, da taj mladić ne nosi ime i prezime koje asocira na prošlost, na istoriju odnosa Srba i Hrvata.
To je sada valjda u modi, ta neka pomirenja i izvinjenja, kojih se ne bismo sjetili da nije ,,pokroviteljstva’’ (čitaj naredbe) evropske administracije iz Brisela i drugih centara moći.
I, dobro, nije to ni loše nakon svega što se događalo s kraja prošlog vijeka, ali i mnogo ranije i početkom prošlog vijeka. Ime ovog mladog hrvatskog političara je uzburkalo javnost, pogotovo one koji ponešto znaju iz istorije. Sa Ivanom Pernarom dijelim neke zajedničke vrijednosti, vezano za stavove koje javno iznosi u odnosu na Evropsku uniju i NATO i uopšte na region. Ako se vratimo na sredinu treće decenije prošlog vijeka u vrijeme mog pradjede Puniše Račića i njegovog, kako čujem, bliskog pretka Ivana Pernara čije ime on danas nosi, onda bismo vidjeli da postoji ogromna razlika u odnosima i doživljajima političke stvarnosti i njenim tumačenjima.
Naši preci Puniša i Ivan živjeli su u istoj državi (Kraljivini SHS), vodili žestoke borbe iza skupštinskih govornica, bili dominantno opterećeni nacionalnim nadgornjavanjima uz teške riječi i optužbe, katkad i otvorene prijetnje. Usput valja istaći i da je ta država kojom je načelstvovao kralj Aleksandar bila naša velika utopija i nesreća, i u pravu su onu koji kažu i srpska grobnica. No, to sada nije tema.
Da se vratim junacima ove priče... Oni su, kako je to moj pradjed u jednom iskazu i posvjedočio, dugo vremena prije tog sunovrata političkih i ličnih odnosa bili u dosta korektnim odnosima, dubokog poštovanja i uvažavanja.
On čak tvrdi da ,,je svim srcem želio slogu sa Hrvatima, sve dok se i lično nije uvjerio da oni sve čine, glasajući za zakone i razne odluke na štetu Srba’’! I zaista, a to se vidi iz brojnih istorijski dokumenata, Hrvati u liku Stjepana Radića i njegove Seljačke stranke u tom periodu ponašali su se tako da što je u ,,državi gore, to će za njih biti bolje’’!?
Oni su pored toga omalovažavali veliku srpsku žrtvu u ratu, potcjenjivali i na ličnom planu vrijeđali srpske poslanike, uključujući i mog pretka, jednog od glavnih junaka ove priče.
Ivan Pernar, poslanik Seljačke stranke, od korektnog (na početku) kolege poslanika kasnije je postao najgrlatiji i najgrublji u kvalifikacijama i optužbama na račun srpskih kolega preko puta, koje je po svemu doživljavao kao protivnike i neprijatelje. Epilog tog hrvatskog, malo je reći verbalnog divljaštva i povampirenosti, ostao je u istoriji upamćen kao atentat u Skupštini od 20. juna 1928. godine, kada je Puniša Račić ranio i ubio poslanike pomenute hrvatske stranke. Nakon ovog nemilog događaja, zabranjeno je unošenje oružja u Skupštinu.
Mnogi moji sagovornici na ovu temu smatraju da je to bio prelomni trenutak kada su odnosi između dva naroda izašli iz ležišta i da su možda kasniji događaji (Jasenovac i drugi pokolji koje su počinili Hrvati nad Srbima) kao i događaji iz devedesetih bili samo nastavak te poremećenosti i krvoločne mržnje koju su oni, slobodan sam reći, imali prema Srbima.
No, ja pak mislim da taj događaj i nije bio inicijalna kapisla svega što je uslijedilo, korijeni tog zla su mnogo dublji.
Hrvati su htjeli svoju nezavisnu državu i tada i kasnije i taj vjekovni san su ostvarili. Sve što su radili bilo je podređeno tom cilju, ne birajući sredstva.
I realno govoreći, da su se dva naroda odvojila u svojim državama u vrijeme Puniše i Ivana, sve bi bilo drugačije, neuporedivo bolje.
Danas, pak, nakon osamdeset osam godina Ivan i ja živimo u dvjema posebnim državama, vjerujem neopterećeni dalekom prošlošću i događajima čiji su sudionici bili naši preci. Druga su i vremena, siguran sam da bi danas teško bilo moguće naći toliko jake razloge za potezanje oružja. Lično bih volio upoznati Ivana Pernara i razgovarati na pomenute teme, relaksirano, hladne glave. Imali bismo šta reći jedan drugome.
Šta je bilo- bilo je, danas nema osjećaja krivice ni kod mene, a vjerovatno ni kod njega za ono što se dešavalo prije gotovo devet decenija.
Ipak je važna budućnost, ali i iz prošlosti treba učiti, kako se ne bi ponavljala.
Jer ko ne upozna svoju istoriju, dužan je da je ponavlja.
Vidim i kod mladog Pernara spremnost za prevazilaženje razlika i bolnih istorijskih događaja i to raduje svakog dobronamjernog čovjeka.
Vjerujem da je ta spremnost proizvod iskrene namjere i ako je definitivno tako, onda budućnost na ovim prostorima može biti svijetla.
Nas niko ne može natjerati da se volimo, ali uzajamno poštovanje nas ništa ne košta, a puno znači.
Neću govoriti o nekoj posebnoj bliskosti dva naroda, ali upućenost jednih na druge je evidentna. Generacije koje dolaze očito će biti relaksirane balasta prošlosti, a to već može trasirati dobar put u danima i godinama pred nama.