PIŠE: DRAGIŠA DOŽIĆ
Marginalizacija grane šumarstva i eliminacija iz vizure nacionalne ekonomije nije slučajna, već je unaprijed ciljano projektovana. Prvi koraci u tom pravcu napravljeni su donošenjem Zakona o šumama, sada već daleke 2000. godine, kada su uvedene koncesije u šumarstvu, koje su se pokazale kao najkriminalniji oblik privređivanja. Da bi se došlo do današenjeg, nazovi, „metoda gazdovanja” šumama i brzog profita, trebalo je prethodno ugraditi zakonske odredbe, koje će kroz statusno-organizacionu formu, ovu granu skrajnuti od svake društvene kontrole.
Naznaka ove eliminacije učinjena je, prvo, kao nehotično, brisanjem naziva šumarstvo iz državnog organa kojem pripada, kako bi planirani devasticioni zahvati bili što manje primjetni, kao da ova grana i ne postoji. Građanima je trebalo dugo vremana i puno pouka da pronađu sektor šumarstva, u kojem je Vladinom državnom organu „udomeljena” ova grana, kako bi ostvarili, prema potrebi, svoja prava, u drugostepenom organu. S obzirom na značaj šuma, koje svakim danom dobijaju sve veću pažnju, kroz opštekorisne i ekonomske funkcije, zatim, površinu koju šume pokrivaju u Crnoj Gori, bilo je ranije razmišljanja, a danas bi ta ideja trebalo da bude aktuelnija, da se osnuje poseban državni organ za gazdovanje šumama – Ministarstvo za šume.
U Kraljevini Jugoslaviji postojalo je Ministarstvo šuma i ruda, čiji se naziv zadržao do završetka Drugog svjetskog rata, kada će se taj državni organ, u Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji, nazvati Ministarstvo za poljoprivredu, šumarstvo i vodoprivredu. Pored toga što je naziv šumarstvo eliminisan u državnom organu kojem pripada, Zakonom o šumama u Crnoj Gori, iz 2000. godine, uvedene su koncesije u šumarstvu, sa preporukom da je to savremeniji i racionalniji metod iskorišćavanja i gazdovanja šumama.
I danas i tada, kada sam bio u prilici da učestvujem u raspravi o predlogu tog zakona, bio sam protiv uvođenja koncesija u šumarstvu, iz razloga specifičnosti proizvodnje koja se odvija na velikim površinama i zbog proizvodnog prcesa koji je teško u potpunosti kontrolistati. Šume nijesu magacin pod ključem, već najznačajniji i najrasprostranjeniji prirodni resurs Zemljine vegetacije i mogu se čuvati samo u organoizovanim društvenim sistemima, zajedničkom brigom svih odgovornih društvenih faktora. Koncesioni način privređivanja u šumarstvu poznat je kod nas od ranije. Prije Drugog svjetskog rata poznata drvno-industrijska firma „Šipad” iz Sarajeva, eksploatisala je naše šume duž rijeke Tare uzvodno, do granice sa Biogradskom gorom, pod koncesionim uslovima. Ostala su kazivanja starijih kolega i šumskih radnika iz tog vremena, da se koncesiona sječa šuma strogo kontrolisala, a za prestupe još strožije sankcionisala od strane nadležnih, posebno državnih organa zaduženih za kontrolu gazdovanja šumama.
Dok najodgovorniji državnici svijeta drže samite na temu kako planetu spasiti od najavljenih klimatskih promjena izazvanih ljudskim faktorom, razvojem prljavih tehnologija i uništavanjem šuma, Ministarstvo poljoprivrede i ruralnog razvoja ignorisalo je pozive građana sa sjevera Crne Gore. Oni zahtijevaju da ministru, u neposrednoj komunikaciji, izlože problem uništavanje šuma i seoske infrastrukture od strane privilegovanih koncesionara i šumokradica.
(NASTAVIĆE SE)