PIŠE: NOVO VUJOŠEVIĆ
Mogu se zakleti i u manastir da takvog brava nije nikad ovca ojagnjila u cijelom udutu naših planina. Došlo je na ovi svijet pet nedjelja ispred Đurđevdana. Kad se bačilo (ojagnjilo), bilo je od naramka. Majka mu se mučila dvije polurednice da bi ga ojagnjila. Raslo je brzo da brže ne može biti. Nije prošlo ni dvije nedjelje od kada se rodilo, a već su mu izbili rogovi. S jedne strane je izbilo dva, a sa druge strane, takođe dva, a izviše samog čela jedan rog. Ukupno je na njegovoj glavi bilo pet rogova. Ovdje ovna sa više od dva roga zovu balaban. To se, u ove naše gore, često ne dešava. Sve je vršnjake brzo nadrastao. A brzo se uovnio – od ovnića postao ovan. Nije imao ni šest mjeseci, a mrkao je ovce kao dvizac. Čak je u nadmetanju sa starijim ovnovima, odmagao trećaka. Po tome se vidjelo da će ubrzo postati neprikosnoveni gospodar buljuka.
Domaćin ga je iz rana priprema' za ugiča. Čim je napunio tri mjeseca, počeo je da mu savija i previja rogove. I to onako kako dolikuje ugiču – ovnu predvodniku stada. Bočne rogove (njih četiri) previjao je i usmjeravao prema nebu, a rog izviše čela okrenuo u pravcu kretanja ovna. Takav izgled rogova je plijenio oči drugih domaćina, a ovnovima suparnicima je ulivao strah u kosti. Svakodnevno ga je učio da ćika. Učio je da poštuje domaćinovu komandu: „ Ći, ći, Baco!”. Čim bi to domaćin izgovorio, Baco bi potrčao ispred stada i počeo zorno da ćika, odnosno da odmjerenim koracima predvodi stado.
Rogovi su mu izrasli, možda, i malo više nego što treba. Nijedan praz nije imao toliko dugačke, a bogami, i lijepe rogove. Domaćica sa ostalom ženskom čeljadi ukrasila mu je rogove. Na svaki rog su mu nadjenule nekakve đinđuve i rese. Boje đinđuva i resa su bile raznovrsne. Izdalje posmatrana, glava mu je ličila na ogroman i rascvjetan cvijet. Njegova glava se, sigurno, svakome dopadala, a posebno mladim ovcama.
Vuna mu se nikad nije strigla. Dopirala je do zemlje. Takvo runo nije nikad i nigdje nosio ovčiji brav. Runo mu je ličilo na ogromni plast sijena. Kad je ćikao ispred stada, činilo se da se pokreće plast sijena. Nekoliko ovaca iza Baca, nijesu se mogli vidjeti od njegovog runa.
Domaćin je mnogo truda učinio, dok mu je našao zvono koje mu odgovara. Nikome nije htio kazati gdje ga je našao i koliko ga je platio. Kad mu je objesio zvono, svi su se katunari pokupili da tu ljepotu posmatraju. Lučac mu je pravio Luka Markov cijeli mjesec dana. Ukrasio ga najljepšim šarama kojima se može našarati jedan lučac. Mogu se slobodno zakleti da ljepšeg lučca nije stavljano na ovnovskom vratu. A tek zvono? Posve sam siguran da toliko veliko zvono nije nigdje do sad postojalo. Sve se čudim kako je jedan ovan mogao izdržati da toliko zvono nosi. No, Baco je bio ovan mimo svih ovnova. Takođe sam siguran da je zvono valjalo vola u jarmu. Ujkić ga ne bi dao ni za vola.
– Nema tih para za koje bi dao zvono – govorio je Ujkić. Zvono je nadaleko odzvanjalo. Odzvanjalo je do Kaženika, Buldose, Dibale, Koštice, Radeće, Uma, Labodnice, a možda i do Prokletija. Svojom zvonjavom je okupljao ovce svih Koritara. Svi su se Koritari po njemu orijentisali. Uvijek su znali po zvonu kad ovce idu na pašu, kad dolaze sa paše, a kad idu u plandišta, kad idu na solila, a kad dolaze sa solila, kad idu na vodopoj, a kad se vraćaju sa vodopoja.
Prava je milina bila posmatrati Baca kako ispred svog buljuka ćika Poljem od Korita. Uzdignute glave i odmjerenog hoda je koračao ili u pravcu paše, ili u pravcu glade. Trista ovaca je za njim išlo u savršenom redu i poretku. Ličio je na komandanta bataljona za kojim disciplinovano i bespogovorno koračaju vojnici. Pod njegovom komandom ovce nijesu blejale niti su odlazile u sampas. Putnici namjernici i koritarski pastiri su sa divljenjem i milinom posmatrali ovaj prizor i pri tome glasno izgovarali: „ Mašala! Mašala! Mašala!”. Baco je bio miroljubiv. Ovnove od kojih je bio jači nije proganjao i zlostavljao. Često je stajao između zavađenih ovnova. Čim bi među njima stao, svađa bi se prekinula. Siguran sam da su ga služali i cijenili iz golog strahopoštovanja. Ako bi zatekao borbu između ovnova, dovoljna je bila samo njegova pojava, pa da se borba prekine. Bilo je vedro i rosljivo jutro. Domaćica Ujkića je poranila da prije sunca pomuze ovce. Tek što je ušla u tor, primijetila je izduženo tijelo ugiča. Nije mrdalo. Prodrmala ga je nekoliko puta, ali ovan nije ni mrdnuo. Opučila ga iznenadna i teška bolest. Kad se uvjerila da je mrtav, ogrebala se po licu i ubila šakama u prsa.
Cijeli katun se oneraspoložio i obezglavio. Nastala je neka mrtva i dosadna tišina. I to je trajalo sve do zdiga sa planine.
Kad je Ujkić pokušao da premjesti zvono na drugog ovna, ovan nije na to pristao. Vrtio je glavom i domaćin ga nije mogao namaknuti na vrat. Ovan je očigledno smatrao da je nedostojan da nosi Bacovo zvono. I gle čuda, izađe da su ponekad ovnovi moralniji i objektivniji od ljudi u procjenjivanju svojih sposobnosti.
(NASTAVIĆE SE)