PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
„Osjećao sam potrebu da se ne samo profesionalno, kao istoričar, već i kao Banaćanin odužim svom kraju i svojim zemljacima, da pokažem da imamo razloga da budemo ponosni na svoju prošlost, ali i da ne smijemo da je iznevjerimo, da odustanemo od puta kojim su išli naši preci čuvajući svoje ime i svoju vjeru”, zapiisao je, pored ostalog, akademik Vasilije Đ. Krestić u predgovoru svoje obimne knjige „Srbi u Ugarskoj 1790–1918.”, koju je 2013. godine izdala Matica srpska iz Novog Sada. Uz akademikovo ljubazno odobrenje, iz te impozantne monografije, koja prati vrijeme od Temišvarskog sabora 1790. do priključenja Vojvodine Srbiji 1918. godine, prenijećemo u narednih nekoliko brojeva segment koji govori o Položaju Srba u Južnoj Ugarskoj uoči i na početku revolucije 1848/49. godine.
Akademik Vasilije Đ. Krestić rođen je 20. jula 1932. u Đali, u Banatu. Osnovnu školu je završio u rodnom mjestu, a gimnaziju u Novom Kneževcu i Zrenjaninu. Studije istorije je završio na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1957, na kome je deset godina kasnije i doktorirao. Na tom fakultetu, kao predavač na Katedri za istoriju naroda Jugoslavije i Nacionalnu istoriju novog vijeka, prošao je sva naučna zvanja do penzionisanja 1997. godine.
Za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti, izabran je 1981, a za redovnog člana 1991. Od 1982. direktor je Arhiva SANU. Objavio je preko 40 knjiga i oko 600 naučnih radova. Pet decenija bavi se istorijom Hrvatske, položajem Srba u njoj, i sudbinom srpsko-hrvatskih odnosa i jugoslovenske ideje, a zbog ukupnog opusa i naučnog i svekolikog ugleda, spada u jedno od najvećih imena srpske i jugoslovenske istoriografije
Poznato je da do revolucije 1848/49. Srbi u Južnoj Ugarskoj nijesu živjeli u jednoj administrativno-političkoj cjelini. Najveći njihov broj nalazio se u Provincijalu, u tri županije (Torontalskoj, Bačko-bodroškoj i Sremskoj), u tri dijela Vojne granice (Sremskoj, Banatskoj i Šajkaškom bataljonu) i u dva distrikta (Velikokikindskom i Potiskom). Srba je bilo i u drugim predjelima Ugarske, ali oni su tamo bili rasuti i nigdje nijesu činili kompaktnu masu kao u pomenutim oblastima. Iako su administrativno-politički bili pocijepani i živjeli su u različitim društveno-ekonomskim, političkim i kulturnim uslovima, nacionalno su bili svjesni, a duhovno jedinstveni. Međutim, različiti uslovi razvitka stvorili su razlike u društvenom i ekonomskom razvoju, što će se odraziti i na tok same revolucije. Negdje, kao u Provincijalu, gdje su uslovi za ekonomski razvitak bili veoma skučeni, gdje je više vladala feudalna stega, primarni su bili zahtjevi za podjelu zemlje. U predjelima gdje se građanstvo brže razvijalo, manje su postavljani ekonomski zahtjevi, a više oni koji su se ticali političkih i ekonomskih sloboda.
Položaj seljaka, ne samo srpskih već i ostalih, za sve vrijeme feudalizma neprestano se pogoršavao. Feudalne dažbine stalno su rasle a obaveze kuluka su povećavane. U tom pogledu nije bilo bitnijih razlika između seljaka iz županija, distrikata i Vojne granice. Posebno teško stanje seljaka bilo je nekoliko decenija uoči revolucije. Tada je u okvirima feudalizma počeo da se razvija kapitalistički način proizvodnje, usled čega se javila dvostruka eksploatacija seljaka: i feudalna i kapitalistička. Postepen prelazak s feudalnog na kapitalistički način proizvodnje počeo je intenzivnijim razvojem trgovine poljoprivrednim proizvodima. Zapadnim, industrijski razvijenijim zemljama Habzburške monarhije i Zapadnoj Evropi bili su sve neophodniji poljoprivredni proizvodi. Do tada zatvorena – autarkična feudalna proizvodnja, koja se zadovoljavala podmirivanjem sopstvenih potreba, počela je da se mijenja. Predjeli Južne Ugarske, poznati po plodnom tlu, počeli su intenzivnije da proizvode poljoprivredne proizvode. Sve više su se opredjeljivali za proizvodnju namijenjenu tržištu, prevashodno za proizvodnju žitarica. Da bi to postigli, veleposjednici – feudalci, koji su raspolagali sa latifundijama, počeli su da oduzimaju seljacima i ono malo zemlje kojom su do tada raspolagali i koju su, uz određene obaveze, obrađivali. Taj proces oduzimanja zemlje u nauci je poznat kao „ograđivanje”. Zemlja je od seljaka najčešće oduzimana komasacijama, segregacijama i putem urbarijalnih regulacija. Zbog „ograđivanja” i postepenog prelaska na kapitalistički način proizvodnje, zbog prelaska s naturalne na robnonovčanu privredu, seljaci su bili zahvaćeni i diferencijacijom. Jedni su siromašili i ostajali bez zemlje, a drugi su uspijevali da se prilagode novim ekonomskim odnosima i da se obogate. Broj bezemljaša u Ugarskoj, i to ne samo Srba nego i Mađara i ostalih naroda, uoči 1848. godine bio je u znatnom porastu. Što se više približavala revolucija 1848. godine, pritisak na seljake i njihovo eksploatisanje bio je sve jači i bezobzirniji.
(NASTAVIĆE SE)