PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Našu pažnju privukao je dvor kneza Aleksandra Karađorđevića (1842-1858), prvog iz plejade srpskih vladara koji je sve vrijeme odsjedio u Beogradu, kao novoj, stalnoj prestonici. Doveden od ustavobranitelja koji su afirmisali činovničku kastu, a sam (za razliku od Obrenovića) bez berata o nasljednom kneževskom dostojanstvu, on je, za razliku od svojih prethodnika, imao ograničeniju vlast. Stoga je to vrijeme kad je najviše učinjeno na izgradnji prvih državnih ustanova. Iako se u spoljnoj politici nepopularno oslanjao na Tursku i Austriju, Karađorđević za sve vrijeme svoje vladavine nije uspio da obezbijedi svojim potomcima nasleđe kneževskog dostojanstva. Kao izborni vladar, koji je uz to došao u žestok sukob sa Državnim savjetom (1855-1857) – stubom činovničkog aparata – on je lako zbačen 1858. godine. Primjer njegovog nesnalažljivog držanja vlasti bio je opomena docnijim vladarima.
U državi za koju su se izborili Ustavobranitelji – Ustavom iz 1838. godine – najvišu vlast u zemlji knez je morao da dijeli sa Državnim savjetom, tijelom od 17 činovnika koje knez praktično nije imao pravo da smjenjuje. Obrenovići, svojevremeno, nijesu prihvatili ovakav ustavni položaj vladara i to je otvorilo put novoj dinastiji – Karađorđevim potomcima. Na čelu Državnog savjeta, za vladavine kneza Aleksandra Karađorđevića, bili su Stojan Simić, Stefan Stefanović Tenka i Toma Vučić Perišić. U njegov sastav ulazile su gotovo sve značajnije ličnosti tog vremena: Stevan Petrović Knićanin, Milutin Petrović Era, Luka Lazarević, Ilija Garašanin, Paun Janković Baća, Pavle Stanišić, Jevrem Nenadović, Stojan Veljković, Lazar Arsenijević Batalaka i drugi. (...)
Dvor u koji se 1844. godine uselio knez Aleksandar Karađorđević i u njemu ostao do kraja vladavine bio je, zapravo, kuća koju je za sebe počeo da zida početkom 1840. godine Stojan Simić (1797-1852), jedan od vođa ustavobranitelja. Za godinu završetka gradnje najčešće se uzima 1842, a zna se i da je Simić u njoj živio 1843. godine, jer mu je tada, kao predsjedniku Državnog savjeta, u kući odsjeo jedan vlaški boljar. Iste godine Simić se nakratko razišao sa svojim istomišljenicima, napustio politički život i odselio se u Vlašku. Tada je vjerovatno kuću prodao državi, za rezidenciju novog kneza. Po povratku u Srbiju, sazidao je novu, manju kuću preko puta Dvora. Kasnije je u njoj bila Ruska ambasada, koja je kuću kupila od Stojanovog sina Đorđa. Srušena je tek 1957. godine.
Jedan docniji podatak potvrđuje da je prodaja obavljena „1844. godine sa cjelokupnim inventarom za 13.500 cesarskih dukata''. O prodaji kuće nije sačuvana originalna dokumentacija, ali je svakako uslijedila njena dogradnja (proširenje za dva krila), koja je potrajala oko godinu dana. Projektant takođe nije poznat. Priča starih Beograđana da je to bio izvjesni Nikola Jovanović nije održiva, pošto je on tek 1847. stupio u državnu službu. Moguće je da je samo posredno učestvovao u gradnji kuće, kao student ili neko ko se u to vrijeme jednostavno razumio u građevinski posao. Nije poznata ni tačna površina placa na kojoj je podginut konak. Prema svemu sudeći, a i na osnovu starih fotografija, na to pitanje možemo dati samo opisni odgovor: zahvatao je četvorougaoni prostor od današnje ulice kralja Milana na jugu, dr Dragoslava Jovanovića na zapadu, Kneza Miloša na istoku i cio prostor današnjeg Pionirskog parka, sve do Bulevara kralja Aleksandra, odnosno Doma Narodne Skupštine Srbije na sjeveru. Na starim fotografijama se vidi da je cio dvorski kompleks bio ograđen solidnom i visokom metalnom, ponegdje zidanom ogradom, a glavna kapija s terazijske ulice bila je od kovanog gvožđa.
I poslije useljenja vršene su izvjesne dorade, a M. Đ. Milićeviću se čini da je to potrajalo i do 1845. godine. Kuća se nalazila na neparnoj strani današnje ulice kralja Milana, između ulica dr Dragoslava Jovanovića i Dobrinjske. Pružala se između današnjih zgrada Starog i Novog dvora.
Kosta N. Hristić kaže da je taj teren tada bio daleko od varoši i da je „bio močvaran i obrastao trskom'', a M. Đ. Milićević da je tu bila „bara i oko nje rt, gdje su Beograđani lovili divlje plovke''. Čini nam se da obojica malo pretjeruju, ako imamo u vidu činjenicu da je tu već bilo sagrađeno nekoliko kuća bogatijih stanovnika prestonice i da u to vrijeme, to mjesto nikako nije moglo više biti nikakvo lovište. Svakako da jeste bilo močvarno, pa je i Simić morao da taj prostor „naspe (...), vodu svede na jedan točak'', tako ga osuši i na njemu „digne kuću, koju je docnije srpska vlada otkupila za dvor vladaocu zemaljskom. Kad je Stojan tu kuću na onaku mjestu gradio'', nastavlja Milićević, izazivao je čuđenje što uludo troši novac, a kad je „pak docnije, izišao krasan dvor, i kada ga je on još krasnije prodao, onda su se mnogi čudili na drugi način, a mnogi opet zavidjeli i gunđali...''
(NASTAVIĆE SE)