PIŠE: BUDO SIMONOVIĆ
Po jednoj verziji Branko Kujundžić je poginuo u borbi sa Njemcima i ustašama, a po drugoj, koju su Kujundžićima, Tomislavu i Draganu, sinovima Brankovog mlađeg brata Boška, svojevremeno potvrdili mještani sela Kalimanići na Romaniji, Nezir Smajić i Ilija Bakmaz, on se ubio kad je vidio da će neprijateljima pasti u ruke.
Pričalo se, ustvari, da je stradao na prevaru: povjerovao je, navodno, na riječ i krenuo na pregovore sa ustašama oko spasavanja i izbavljenja ranjenika, ali nije ni stigao na dogovoreno mjesto, presrela ga je zasjeda, a on je onda, pošto je, izgleda, bio i ranjen i uvidio da se ne može izvući, naslonio sebi cijev na sljepočnicu.
– Doznali smo takođe – veli Tomislav Kujundžić – da ga je sahranio Radovan Samardžija iz Berega na mjesnom, takozvanom Arbinskom groblju, čovjek u čijoj je kući Branko Crnogorac – tamo ga niko nije ni zvao ni znao kao Branka Kujundžića – boravio noć uoči pogibije. Moj brat Dragan i ja smo 1968. godine išli na Romaniju, našli sve te ljude i Brankov grob, ali nam boračka organizacija iz Sokoca iz nekih razloga tada nije dopustila da prenesemo njegove kosti i sahranimo ih na rodnom Previšu. Džaba su bile molbe i ubjeđivanja, došlo je i do žučne rasprave i svađe sa tadašnjim čelnicima boraca na Romaniji, morala je da interveniše i milicija i mi smo se poslije vratili neobavljena posla. Kasnije su i vrijeme i druge (ne)prilike učinili svoje, tako da naš stric i danas počiva tamo u bezimenom grobu.
Kujundžići su kasnije saznali, a to nam je ovih dana potvrdio i Milivoje Janković, sadašnji sekretar boračke organizacije u Sokocu, da on nije prenesen niti se njegovo ime nalazi na spomen-kosturnici u Sokocu, podignutoj za sjećanje na gotovo hiljadu palih boraca i žrtava Drugog svjetskog rata sa ovog područje, niti na nekom drugom od spomen-obilježja partizanskim borcima, podignutih na Romaniji borcima iz drugih krajeva koji su ovdje pali na braniku slobode. Među njima je i znatan broj Crnogoraca.
– Arbinsko groblje se nalazi na sto koraka od moje rodne kuće – veli Tomo Bukva, sedamdesetogodišnji penzioner iz Sokoca, rodom iz Kalimanića. – Dobro sam poznavao i Nezira Smajića i Iliju Bakmaza i Radovana Samardžiju, ali oni, nažalost, odavno više nijesu među živima i ne mogu posvjedočiti sve to što su svojevremeno kazali Kujundžićima. U selu više nema ni njihovih vršnjaka, odnosno onih koji bi se mogli sjetiti tog slučaja i kazati kako je bilo.
Tačno je, međutim, da na samom ulazu u Arbinsko groblje, desno od vratnice, između kasnije podignutih spomen-grobnica Miloša Bukve i Jovana Samardžije, postoji jedan mramor, pravougaoni kamen bez imena ili bilo kakvog drugog biljega, a pošto ni ja kao sada ponajstariji niti iko drugi u selu ne zna čiji je to grob, ja sam gotovo stoprocentno uvjeren da je baš tu sahranjen taj čovjek. Po tome što je već skoro sasvim zarastao u travu, nema sumnje da je tu sahranjen iko iz ovog sela ili bliže okoline jer bi neko od njegove rodbine svakako u međuvremenu nešto uredio taj grob ili barem stavio kakav biljeg da se zna kome pripada...
Da li će se na ime i grob ovog čovjeka za nezaborav i dalje slijegati trava zaborava, ili će se njegova rodbina i boračka organizacija sa Romanije postarati da bar ime Branka Kujundžića ne potone u tmušu prošlosti, ostaje da se vidi. Tek tako bi bio u potpunosti ispunjen veliki amanet i predsmrtna želja njegovog od skoro pokojnog brata od strica Krsta Kujundžića, ali i njegove rodbine i saboraca, ako ih još ima živih, odnosno njihovih potomaka i poštovalaca palih za slobodu.Kraj
Braća
Branko Kujundžić je, inače, imao još dva mlađa brata, blizance Boža i Boška. Božo je poginuo kao partizanski borac na Sremskom frontu 1944. godine, a rat je preživio samo Boško, koji je kao vojnik bivše jugoslovenske vojske zarobljen 1941. godine u Karlovcu i interniran u Njemačku. Otuda je nekako uspio da pobegne i priključi se francuskom pokretu otpora u kojem je i slobodu dočekao. Bio je jedan od vodećih Jugoslovena – boraca koji su, pored ostalog, učestvovali u oslobađanju Pariza.