PIŠE: BUDO SIMONOVIĆ
Branko Kujundžić, već iskusni revolucionar i borac, prekaljen u predratnom studentskom pokretu u Beogradu, a naročito u tamnicama od Lepoglave do Sremske Mitrovice, odmah je svojim držanjem, neustrašivošću i vještinom zadivio, posebno mlađe borce i izrastao u legendu fruškogorskog partizanskog odreda.
Vasa Kazimirović je u svojoj već spomenutoj knjizi „Crveni čot” opisao jednu žestoku bitku sa Njemcima u kojoj je junaštvo Branka Kujundžića posebno došlo do izražaja:
„Druga četa Prvog bataljona Šeste brigade, još najbolje snabdjevena municijom, iznenada je napala Njemce s leđa od Domuskele gdje se nalazila na obezbjeđenju od eventualnog prepada fašista sa te strane, te ih još više zbunila, a desetina treće Kamenjareve čete (riječ je o narodnom heroju Marku Peričinu Kamenjaru, napomena B.S), zaslugom nekadašnjeg robijaša Branka Crnogorca, osvojila je četiri fašistička teška mitraljeza, postavljena na samoj ivici borove šume.
Ta četiri mitraljeza zadavala su Fruškogorcima velike muke, sprečavajući ih da prodru iz šume na put. Shvativši to, Branko se odjednom digao i vešto se prebacujući od stabla do stabla, zašao je fašistima – mitraljescima za leđa. Onda... Scenu koju ću opisati vidjeli su mnogi Fruškogorci – i Žika Tadić, i Mauki, i Kamenjar... Bajonet na Brankovoj pušci sjurio se u leđa jednog mitraljesca, pa u drugog...Treći mitraljezac se tada okrenuo, jezivi vrisak ga je sigurno trgao, ali je Branko i njega smlavio nemilosrdno ga udarivši kundakom svog karabina...Četvrti mitraljezac, međutim, nije čekao da ga Branko udari. Hitro je okrenuo mitraljez da puca – grunu puška iz šume.
– E, vala nećeš. Švabo! – uzviknu Dečko, šezdesetogodišnji starac iz Divoša, i opali u mitraljesca...
Tada Branko leže za jedan od četiri oteta mitraljeza i okrenu da bije po fašistima...
– Branko je kasnije, kako sam doznao, bio i teško ranjen, ostao i bez ruke, a poginuo je negdje 1944. godine. Od tada se na njegovo ime i grob neznani sliježu godine zaborava – sjetno je završio svoju priču Krsto Kujundžić.
Kujundžići su tek tri ili četiri godine po završetku Drugog svjetskog rata doznali nešto više kako je i gdje Branko završio svoj borbeni put i okončao život. Pri to su se, pored ostalih, obraćali se za pomoć i tadašnjim visokim državnim i partijskim rukovodiocima iz Bosne i Hercegovine Rodoljubu Čolakoviću i Cvijetinu Mijatoviću, koji su, dakako, bili obaviješteni o junaštvu i zaslugama njihovog saborca Branka Crnogorca, ili Branka robijaša, kako su ga svi još od Srema zvali i poznavali:
– Moj otac je nekako doznao, što će potom potvrditi i Čolaković i Mijatović, da je Branko iz Srema dospio na Sutjesku i da je preživeo i tu golgoti u kojoj je ostao bez ruke – kaže Tomislav Kujundžić, jedan od trojice sinova Brankovog brata Boška, koji sada živi u Kraljevu.
U našoj kući se dugo čuvalo i jedno pismo Rodoljuba Čolakovića koji je o Branku pisao s velikim pijetetom i uvažavanjem. Kao invalid, on je izgleda, poslije Sutjeske bio komesar u nekoj pratećoj četi, odnosno čovek zaduženoj za ranjenike, a poginuo je, i to smo definitivno utvrdili, 1944. godine u selu Kalimanići, tridesetak kilometara udaljenom od Sokoca na Romaniji.
Sjutra: I GROB MU
ZARASTAO U TRAVU