PIŠE: BUDO SIMONOVIĆ
Kako u svojoj knjizi „Crveni Čot“ (objavljena u Novom Sadu 1958. godine) piše Vasa Kazimirović, novopridošli borac, „odbegli robijaš iz Sremske Mitrovice“, raspoređen je u Drugu četu, kojom je komandovao Žika Tadić. Kad ga je ugledao i u njemu prepoznao svog starog druga Branka Kujundžića, komandir mu je pritrčao i dugo su se grlili kao braća:
- Ali, otkud ti ovde – prvi upita Žika. – otkud u toj uniformi?
- Otkud? Zar se ne sećaš suđenja ubici inženjera Badera u Skoplju? O tome je pisala i „Politika“... Na tom suđenju je tvoj prijatelj, student prava Branko Kujundžić, osuđen na jedanaest godina teške tamnice...
Branko je potom, kako piše Kazimirović, svom drugu i ostalim borcima potanko ispričao o mukama i golgoti koju je preživeo ni kriv ni dužan, i kako je, poslije četiri godine tamnovanja od Lepoglave do Sremske Mitrovice iz koje je uspio da se izbavi u julu 1942. godine:
„Izgledi (za bekstvo) bili su sasvim mali piše Kazimirović. –Upravo, izgleda nije ni bilo. Visoki zidovi, kule, uvijek budni stražari – nemoguće. Pobeći preko zida je potpuno nemoguće – s gorčinom je Branko trista puta morao doći do tog zaključka, i, trista puta odustati od pomisli da će ikad uspeti da se dočepa slobode.
U takvim trenucima, izgubljen i razočaran, plakao je skriven u kakvom mračnom uglu perionice u kojoj je radio, prekidajući posao samo o ručku i večeri.
U julu (1942. godine, napomena B.S), međutim, sinuo je zračak nade...Umesto starih stražara, koji su, u ogromnoj većini, premešteni nekud drugde, došli su novi stražari, mladi, tek obučeni u Lepoglavi. Branko ih je s pažnjom posmatrao i vrlo brzo se uverio da su neelastični, nespretni, nevični i da, što je bilo najbitnije, ne poznaju valjano kućni red – apsolutni i nepovredivi zakon kaznionice...“
Posle nekoliko dana Branko je urizikao i kad je zazvonilo za pauzu za ručak, prišao jednom od nadzornika u perionici i u poverenju mu kazao da je otkrio šverc i dogovorio se sa njim da posle ručka dođe po njega u ćeliju da bi mu nasamo pokazao šta je otkrio. Uveren da će zbog toga dobiti nagradu, stražar je naivno prihvatio i posle ručka zaista došao po Branka u ćeliju i poveo ga u perionicu:
- Dakole, gde je raj šverc? – upita stražar kad uđoše u perionicu i zatvoriše vrata za sobom.
- Evo, tu je – Branko pokaza rukom na zavežljaj u budžaku, odmah do stola na kojem je pakovano rublje.
- Ovde? – stražar se nagne, a Branko, već pripremljenom gvozdenom polugom, naslonjenom uz sto, zamahne... s namerom da nadzornika perionice samo onesvesti. Ali kako stražar, otporniji nego što se to moglo očekivati, ostane na nogama, pa čak i vrisne, on se uplaši da mu plan ne propadne pa zamahne još dvaput, što je bilo i previše...
Zatim se preobukao. A onda... Na dvorište uvek pusto popodne, izašao je slobodno, strogo pazeći na svoj korak – u svemu je to morao biti stražarski korak: odmeren, čvrst, siguran. Išao je pravo prema stražaru na osmatračnici:
Šta je, kolega?
Zove te upravnik – odgovori Branko...
A da l' znaš zašto me zove?
- Ne znam – reče Branko, prihvatajući pušku iz ruku novopečenog stražara, jednog mladog ustaše. – Ali pazi: prvo se moraš javiti komandiru straže!
– Javiću se – novajlija se požuri preko dvorišta, prema kancelariji komandira straže, a Branko se ispe na zid – i tek tada oseti kako mu srce uznemireno bije u grudima. U daljini se plavila Fruška gora...
Sjutra: UBIO TRI NjEMAČKA
MITRALjESCA