PIŠE: Novo Vujošević
Opet se osmjelila da čuva ovce u parku. Park je sa svoje sjeverne i istočne strane bio oivičen stambenim objektima, a sa južne zgradama Univerziteta. Sa zapadne strane park se graničio sa gradskom periferijom.
Nekoliko puta je čuvar upozorio da je u parku zabranjeno čuvanje ovaca. I pored toga, ona nije mogla da odoli. Ovog jutra je prilično poranila. Htjela je da preduhitri čuvara.
Sjedjela je na klupi koja se nalazila u samom sjedištu parka. Po cijelom parku su se ovce raskrotile. U parku trenutno nije bio niko od onih koji su se redovno po parku odmarali. Nije bilo ni žene koja je sa njom prethodnih dana do mile volje pričala. Najviše su evocirale uspomene iz čobanskih dana. Ova žena je čuvala djecu poznatog advokata u gradu. Uporno je dokazivala da je njen gazda najbjolji advokat u gradu i da uspješno brani sirotinju koju gospoda optužuje za kršenje komunalnih zakona. Higijeničarka se sa njom i zbližila zbog te činjenice. „Možda će mi jednom takav advokat zatrebati“, rezonovala je ona. Osjetila je nedostatak svoje poznanice iz parka i gledala je naokolo očekivajući njen dolazak.
Gledajući kako joj ovce pune usta mladom travom, čobanica je zaspala. San je prevario. Spavala je dosta dugo. Probudila je svraka koja je više nje na borovoj grani čavrljala. Kad se probudila, nije znala gdje se nalazi. Protrljala je oči i vidjela da u parku nema nijedne ovce. Skočila je kao pomahnitala. Nije znala u kom pravcu da pođe. U trenutku je pomislila da ih je čuvar parka odveo u nepoznatom pravcu.
Potrčala je instiktivno prema putu koji je prolazio pored parka. Na semaforu je primijetila gomilu ovaca. Nestrpljivi šoferi su pritiskali sirene svojih auta do „daske“. Zbunjene ovce su se zbijale na semaforu i nijesu znale kuda da krenu. Jedan od slučajnih prolaznika je šaljivo dobacio: „Mora da su ove ovce komunistkinje. Prelaze na crveno“. Tome se, naravno, čobanica nije nasmijala, već je nekako uspjela da gomilicu ovaca povrati u park.
Vratila se da potraži preostale ovce. Nakon dvjesta metara teškog i zbunjenog hoda, primijetila je grupicu ovaca koje su se vrzmale oko benzinske pumpe.. Radnici na pumpi su rastjerivali zbunjene ovce. Ovce su trčkarale oko pumpi. Jedan od kupaca benzina je ukorio radnike na pumpi: „Što si se zbunio? Usluži ovna i naspi mu „bezolovni““. Čobanica je okupila i ovu grupicu ovaca i nastavila put prema parku. Na putu prema parku, čobanica je primijetila nekoliko ovaca ispod nadstrešnice jedne od stanica gradskog saobraćaja. Jedva ih je istjerala ispod nadstrešnice. Ljuta što ovce neće da idu ispod nadstrešnice, grdo ih je prekorivala: „Vuk ve izio. Izgleda da bi kćele da se vozite autobusom“!
Kad je stigla sa ovcama u park, primijetila je da nema one grupice ovaca koje je prethodno vratila u park. Otjerala je skupljene ovce u park. Tamo je konstatovala da joj nedostaje ravno četrdeset ovaca.
Vratila se natrag skrušena, žalosna i tužna da traži izgubljene ovce. Lutala je od ulice do ulice, od ulaza do ulaza, od semafora do semafora, od solitera do solitera, od stanice do stanice. Čak je išla i do policijske stanice. Posumnjala je da su ih možda policajci priveli na saslušanje.
Vjerovali ili ne, dvadeset ovaca je našla ispred same zgrade predsjednika. Nije mogla sama sebi odgonetnuti kako su i na koji način baš ovdje dospjele. Kasnije je njen komšija objašnjavao da su ovce otišle da se žale predsjedniku za sve nepravde koje su im usput učinili nesavjesni šoferi i policajci. Mora da su se posebno žalile na semafore koji su bili u kvaru”, uozbiljenog lica je govorio komšija.
Nije znala kako da potjera ovce čak do dalekog tora. U toj zbunjenosti je zamolila policajca, koji je stražario ispred zgrade, da joj pomogne u gonjenju ovaca do odredišta. Policajac je strogo i mnogo ozbiljno naredio: „Udalji se što brže od predsjednika. Sikter. Sikter”! Ona se sva zbunjena i nevoljna udaljavala od zgrade predsjednika.
Kad sam se vratila, našla sam mog komšiju ispred tora. On je doveo osamnaest izgubljenih ovaca. Našao ih je na jednom od kružnih kretanja u gradu. Ovce su se bespomoćno vrćele u krug ne znajući kako da se izvuku iz vrzinog kola. Moj dobri komšija ih je izbavio. Fala mu za navijek”!
Sa mužem je na kraju zaključila da im nedostaju dvoje jagnjadi. Dosta dugo su ih tražili po gradu. Nijesu našli nikakav trag. Na kraju, jednoglasno su zaključili: „Možda su se našli u nečijoj rerni. Jagnjeće pečenje je car svih pečenja“.
Higijeničarka se žalila svojim drugovima na poslu što je sve pretrpjela tražeći ovce po gradu. Klela se svim i svačim da joj je bilo teže nego kad su joj u pustoj planini udarili deset vukova u buljuk od stotinu ovaca.
(Nastaviće se)