PIŠE: Novo Vujošević
Pasište naše čobanice je bilo po mnogo čemu posebno. To, naravno, nije ni približno ličilo na pasište sela odakle se higijeničarka doselila. Ovo pasište je bilo stjecište svega onoga što proizvodi grad, ali i onog što proizvodi prigradsko naselje, odnosno selo.
Mnogo toga se ovdje dešavalo što se nije našoj higijeničarki svidjelo, ali je bilo i onoga što joj je pričinjavalo zadovoljstvo.
Najveće teškoće u pastirovanju su joj pričinjavali kućni ljubimci i psi lutalice.
Očima nije mogla vidjeti pse lutalice. Mrzjela ih je kao Bog đavola. Kad bi ugledala lutalicu, napunila bi šake zipama pa bi jurnula za njim kao pomahnitala. Ponekad je pogađala i bila je srećna. Njena mržnja prema lutalicama je bila uslovljena štetom koju su joj nedavno učinili. „Prošle godine su mi zaklali petoro jagnjadi”, sa crvenilom u licu je govorila higijeničarka. Takođe je govorila da je bolje da jagnjad stradaju od vukova, nego od pasa lutalica. „Kad vukovi kolju jagnjad, to čine odjednom. Vuk za sekundu žrtvi prekrati muke. Međutim, lutalica ne kolje, već grize. Namuči jagnje čudeskih muka dok ga usmrti, dok mu ukine život. To nije klanje, no mrcvarenje”.
Pastirica higijeničarka je bila ljuta na lutalice i zbog rana koje su joj jednom prilikom zadali. To je bilo onda kad se jedne noći kasno vraćala sa fakulteta kući. Iznenada je naišla na buljuk pasa koji su se ćerenjali. Jurnuli su na nju kao hijene na lešinu. Branila se koliko je mogla. Najviše se branila tašnom koju je nosila u ruci. Naravno, nije se mogla odbraniti. Lutalice su joj napravile tri velike i otvorene rane. Ni sama nije znala kako se iščupala iz smrtnog zagrljaja. Mjesec dana je ležala u bolnici. Jedva je ozdravila. Nije se ni čuditi što je, nakon ove dogodovštine, iz dna duše zamrzila pse lutalice.
Higijeničarka i čobanica nije voljela ni kućne ljubimce. Prvo, nikad nije mogla shvatiti da se psi drže u stanovima i u gradu. Ona je smatrala da je čovjek pripitomio psa da bi mu pomogao u opstanku i življenju tokom cijele istorije. Ona je, naime, smatrala da čovjek drži psa da bi mu čuvao kuću od nepoželjnih gostiju, da bi mu čuvao stado od napada vukova i da bi mu pomogao u lovu. Nije nikako mogla da shvati i prihvati da ima ikakvu svrhu držanje pasa u gradu, u modernim stanovima. Ona nije bila protivnik obožavanja psa, ali da to ima nekakvu svrhu, a ne samo da se to radi iz čistog ćefa i da se to čini u odgovarajućim uslovima. I ona je voljela pse, ali pse ovčare. Imala je ravno četiri šarplaninca. Na svojoj strani tora je vezala po jednog psa. Psi su joj, u stvari, čuvali stado noću od agresivaca raznih vrsta. Toliko se oslanjala na svoje pse da je smatrala da su joj ovce u sigurnim rukama.
Dok su joj psi ovčari olakšavali život, na toru dotle su joj ga kućni ljubimci zagorčavali na pasištu. Na pasištu je svakodnevno uvećavan broj kućnih ljubimaca. Nije bilo dana što se nije na pasištu pojavio novi kućni ljubimac i njegov novi gazda. Bilo je tu svakojakih sorti pasa i svakojakih sorti ljudi. Tu ste mogli sresti i gojaznog psa i gojaznog gospodara. Oba su od umora dahćali i trčkarajući po pasištu. Tu su se mogle primijetiti osobe obrijanih glava sa zlatnim lančićima oko vrata. Obično su takvi vodili sa sobom pit bula. Gospodari su ličili svojim psima i po liku i po naravi. Ovdje se moglo vidjeti kako nalickana i uobražena dama vodi veliku pseterinu, veću od magarca Jovana Radonjina. Držala je psa na lancu ili, kako ona govori, „na povezu”. Pseterina, koju, čini mi se, zovu doga, bila je muškog roda i skakala je uz nju kao pomahnitala. U tome je uživala i dama i njen ljubimac. Na pasištu je bila stalno prisutna baba sa svojih sedamdeset i pet godina. Ona je sa sobom vodila crnog i dobro odnjegovanog psa. Pas nije imao repa. Imao je veliku glavu i jake vilice. Po onome što se moglo primijetiti spolja, pas je bio veoma snažan. Volio je da se igra, naročito je volio da se umuti u buljuk ovaca. Jednom prilikom je čobanica prigovorila babi sa psom: „Što se vucaraš, jadna ne bila, sa tom džukelom. Zar ne vidiš da će ti ta psina doći glave”? „Ne radim to od volje. Unuk mi je naredio da svaki dan izvedem psa u šetnju. To mi je kućni zadatak”. „E kad ti je to unuk naredio, neka ti onda i skrinju naredi”, ozbiljno je čobanica upozorila babu.
Kućni ljubimci su u mnogome smetali čobanicu da valjano obavlja svoju ulogu. Stalnu su se „poganili” po pasištu. Zagađivali su travu da te Bog sačuva. I nije ni čudo, onoliko pasa da bi zagadili cijelu planinu, a kamoli ovo pasište. Naročito su zagađivale livadu krupne psetarine. Njihov izmet je veći od kravljeg. Od pasjih izmeta smrdio je cijeli okolni prostor. Ništa tako jako ne smrdi kao pasje govno. Upravo zbog toga, ovce nijesu pasle kako treba. To je čobanicu tjeralo u manite.
Posebno je nervirala šteta koju su psi ljubimci činili na nekošenim livadama. Svu bi travu izgazili, zamrsili i zagadili. Takvu livadu je teško pokositi, a sijeno sa takvih livada ovce manišu.
Posebnu muku su joj zadavali i kućni ljubimci kad su joj rašćerivali ovce po pasištu. Ovce su se od njih bojale kao od vukova. Psima je to bila igra, ovcama prpa, a gazdama pasa uživanje. Narod bi rekao „mački do igre, a mišu do plača”. Čim bi stigli do pasišta, vlasnici bi pustili pse u sampac. Oni bi prvo jurnuli u buljuk ovaca i gonili ih glavom bez obzira. Ovo su naročito činili vlasnici obrijanih glava i dama koja je sa sobom vodila dvije džukele. Sa njima se pastirica često svađala. Često je svađa dolazila do ivice tuče. Tako se jednom posvađala sa damom koja je držala dva psa. Tu je svađu čobanica zapamtila od A do Š. Često je prepričavala svojim poznanicima.
(Nastaviće se)