PIŠE: MILjAN STANIŠIĆ
Maksim Šobajić je u „Brdskoj Slobodi” istakao da mu je zaplena knjige u rukopisu „Osveta kosovska” (drugi dio), koja je bila spremna za štampanje, od strane knjaza Nikole teže pala: od ratova u kojima je ranjavan, od navedenih napada na njega i njegovu porodicu i brojnih drugih nevolja i nedaća, o čemu piše: „Drugu knjigu `Osveta kosovska` napisao sam preko zime 1896. godine. U njoj je preko 30 pjesama kao i u prvoj knjizi, sve o ustancima Srba protiv Turske vladavine. 1896. godine izdao sam oglas kroz 9. broj `Glasa Crnogorca` da je knjiga gotova za štampu istog ljeta. Doznavši za to knjaz je zapovijedio svom rođaku vojvodi Šaku da mu dobavi od mene rečeni spis, drugu knjigu `Osvete kosovske`, šta je vojvoda Šako i uradio. Po njegovom pismu kaže da knjaz iska moju drugu knjigu `Osveta kosovska`, da je vidi pa da je povrne, no da je odmah pošljem, što sam i uradio 18. septembra 1896. godine. Tu je i ostala vovjeka. Kopiju od nje nisam imao, samo nekoliko pjesama. Hercegovački glavari, uskoci, moliše vojvodu Šaka da im izdadu ove pjesme, bez uspjeha”.
U drugoj knjizi pjesama „Osveta kosovska” bile su zastupljene 33 pjesme u kojima je, pored ratnog sadržaja opisa vojevanja sa Turcima, bila napisana i pjesma u kojoj je opisao i pomenuti napad katunskih kapetana iz Nikšića sa vojskom na njihovu kuću.
Maksim Šobajić je prvi koji je pisao „ni po babu ni po stričevima”, za razliku od dotadašnje prakse da se o značajnim događajima, uglavnom ratne sadržine, spominju i glorifikuju knjaz i Katunjani, a da se minimiziraju udjela drugih, naročito Bjelopavlića kojima ovi Petrovići i Katunjani nijesu bili naklonjeni. To potvrđuju i pomenuti nikšićki komandiri koji su pokušali da protjeraju Šobajiće, kao i fizički uklone. Tako je jedan od njih, komandir Boško Martinović, optužio Šobajića što je prekršio dotadašnje pravilo i nije pjesme pisao na Cetinje kod knjaza i glavara, pri čemu bi samo njih favorizovao i ovjekovječio u pjesmama, bez obzira na njihove zasluge: „Do sad se nijesu pjesme Crnogorske sastavljale i pisale po budžacima, no ih je pisao Gospodar na Cetinje, s glavarima glavnijema, ka što je radio vladika Rade, pa veliki vojvoda Mirko, knjažev otac, a piše ih i knjaz”. U istom tonu govorili su i drugi, kao serdar Pero Matanović: „Vucite se odavle jedni nitkovi koji ste obrljali obraz cijeloj Katunskoj nahiji, sa vašim pjesmama u kojima ste opjevali i babe Bjelopavlićke. Mi ćemo vi se osvetiti, mi od kojih se dosta puta i Stambol tresao”.
U svojoj gordosti i samoljublju ova katunska vlastodržačka vrhuška nije dala da se iko osim njih mnogo ističe, pa je stvarala takvo „javno mnjenje” da bez njih ne bi postojalo ni Crne Gore, ni Brdskih plemena. U to se uklapaju i uvredljive riječi koje je komandir Baćo Mićunović uputio Šobajićima (zbog čega ga je Maksim Šobajić pozivao na dvoboj, koji je Mićunović eskivirao): „Mučte tu, jedni nevaljalci i vucite se iz ovoga grada, kojeg smo mi oteli od cara, da se unj` šire ovi orlovi (Katunjani, prim. M.S.), koji od Kosova svete Kosovo, i sultan Otomanović od nas drhće. A za vas ne zna ni Bog, ni Knjaz, ni narod”. Na to je jedan od Šobajića, Šćepan odgovorio, pored ostalog Mićunoviću: „Sve što ste vi Katunjani oteli od nas Bjelopavlića, mi vam od toga ne tražimo dijela. Ali vi svi znate da je ovaj grad na juriš otet, da smo mi prvi Bjelopavlići preskočili preko bedema s golim jataganima među Turke”. To je čak i knjaz Nikola na tom mjestu pred vojskom morao i priznati, pohvalivši ih: „Bjelopavlići, vi ste grad Nikšić pridobili, fala vam”.
Prolazeći kroz teška životna iskušenja u koja ih je uvalila samovolja, oholost i diktatorska uvriježena svijest vladajuće cetinjske dinastije i njenih poklisara, Šobajići su kao najljepši srpski izdanak ispoljili svoju hrišćansku trpeljivost, demokratičnost i slobodoljublje, što potvrđuje i citirano pismo koje su uputili cetinjskom dvoru žaleći se na siledžijsko i samovoljno ponašanje pojedinih katunskih komandira koje oni trpe od njih, vjerujući u konačnu pobjedu istine i pravde, ali pokazujući i spremnost da se zlu suprotstave: „Je li ovo slobodna Crna Gora? Je li li ovo lična sloboda i sigurnost svakog građanina tvoje države, đe je izopštena naša radnja i sloboda nasilno? Sila komandirska napade našu kuću, ne htjevši čekati na vaš odgovor, pa odstupi onda kad se na oružje oduprijesmo, do pravde i suda koje skoro isčekujemo”.
U dosadašnjem dijelu teksta istakli smo kako su Šobajići uprkos teškom vremenu ratova, životnih nedaća, koje su uzrokovane i domaćom zlobom i pakošću ne samo opstali, već i smogli snage da svu svoju energiju usmjere na kulturno-prosvjetno stvaralaštvo, kao jedini garant opštedruštvenog napretka, o čemu ćemo detaljnije pisati u nastavku o ovoj po mnogo čemu izuzetnoj porodici.
(Nastaviće se)