-Piše: NOVICA ĐURIĆ

Lice uznemireno, nemirno, na kom se zatalasa na stotine damara, prava bura... Takvo lice nikada prije ne vidjeh. Lice koje hoće, a neće, da umiri nerve. Ali, to nije ono zabrinuto, drugo lice. Ne, to je lice koje nešto skriva, ne od juče, kojega tjeraše da uradi, da prizna, da se ispovijedi, da obznani... Ili da, onako u sebi, prizna i kaže: to je taj nemir što me iznutra razjeda, što me budi, što me tjera... To je taj đavo, Bože mi oprosti, ako se sav taj urnebes, haos, nemir, bura, nesporazumi, nemirenje sa onim što javno viče, a tajno pitomi, može tako nazvati. Neka mi Bog i Bule oproste ako se ovom riječju ogriješih.

Ono četvrto lice je blaženo, kao da ga Bog dotače. Simeno. Nigdje ni damar da se osjeti. Lijepo, nježno, čedno i bezbrižno kao kod bebe koja nahranjena majčinim mlijekom bezbrižno spava. Da, baš tako. I dok ovo bilježim, kao da me obasja.

Uostalom, ono što čovjek prepoznaje na licu drugog čovjeka i ne mora da bude tako. Možda je loše prepoznao, možda i ne razumije te govore, damare, mimiku lica. Ipak, svjedočim ono što vidjeh, osjetih, doživjeh, prepoznah i što mi se potvrdi na tom prvom i jedinstvenom putu, hodočašću, prvom u Miodragovom životu, u manastir Ostrog.

U veliku salu, tada još uvijek, Centra za kulturu, odnosno u Kino sali „18. septembar”, gdje se održavahu „Septembarski književni susreti”, te 1988. godine po mnogo čemu vjesnice đavoljih dešavanja na području tadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, stigoše velikani literature i mi, tek književni vjesnici, Miodrag Bulatović Bule, Žarko Komanin, Stevan Raičković, Aleksandar Aco Sekulić, Ranko Jovović... Dolaze Novo Vuković, Budimir Dubak, Radomir Uljarević, Bećir Vuković, Dušan Govedarica, Vukman Otašević, Branko Janjušević, Kosta Ninković i drugi.

U sali, u holu, na ulici – uopšte u Nikšiću, neka čudna atmosfera. Više se šapuće nego što se govori. Znam gdje sam i s kim sam. I čast mi je. U to vrijeme imala je i posebnu cijenu, tada jedina opoziciona novina u Crnoj Gori, „Omladinski pokret”, čiji sam bio glavni i odgovorni urednik. Vidim onog glavnog „krivca” Janka Brajkovića, kako mi krajem oka daje znak da je dobro što je stigla skoro decenijama zabranjena književna elita i oni koji su bili pod budnim okom tajne službe, policije i raznih analitičara svekolikih partijskih komiteta uz horsko pjevanje i odlučnu odbranu njihovih dekreta, partijski novinari od dna do vrha Centralnog komiteta Saveza komunista Crne Gore i Jugoslavije.

Neke od njih i sada vidim kako nas skeniraju, među njima i jedan navodno novinski fotograf, trudi se da uradi što bolje fotografije – onako redom prvo portrete, pa onda u grupe, pa redovima i na kraju cijelu salu.

Posebno je bilo lentranje u trenucima razgovora u holu prije i nakon književne večeri. Sve je trebalo da bude bez sumnje zabilježeno, zlu ne trebalo, kao neoborivi dokazi. Komitetlije, žbirovi Udbe, trebalo je da imaju nepobitne dokaze da su oni zaista bili u Nikšiću i da su se tu susreli, iako javno, protivnici Tita i Partije i oni koji su, kako su govorili „podmladak, sledbenici antikomunizma i velikosrpskog nacionalizma u Crnoj Gori...”.

Još su mi pred očima pera i olovke koja se s nervozom ubadaju u novinarske bilježnice „novinara od povjerenja” čija je glava bila poslušnička, slova klevetnička, a ruka u grču, snažno držeći olovku koja škripaše dok upisivaše imena prisutnih pisaca – narodnih neprijatelja.

I dok ređam prizore iz Nikšića tih „Septembarskih književnih susreta” u mozaiku ljepote bola, ljepote straha i svakolikog zastrašivanja pisaca i novinara moram, ovom prilikom samo uzgred, da kažem da smo mi iz redakcije „Omladinskog pokreta”, kao i pisci, imali posebno zaduženog čovjeka iz Udbe. Nije bilo potrebe da nagađamo ko je i je li to on, ili neko drugi. Jednog dana u „Ekspres restoranu”, uz leđa Robne kuće „Beograd” u centru tadašnjeg Titograda (Podgorica) koji je bio, uz Klub privrednika, glavno mjesto slobodnih riječi, razgovora pisaca i novinara, dođe jedan omanji čovjek za sto gdje sjedjesmo Budo Dubak, Ranko Jovović, Spasoje Pajo Blagojević i ja, i kaza:

„Dobar dan, pisci. Ja vas znam, a vi mene ne”. U tome mu dodah stolicu, a on sjede i nastavi:

„Ja sam čovjek iz policije. Zadužen sam da budem stalno uz vas. Gdje god ste vi, trebao bih biti i ja. Čak sam neke pjesme napisao kako bih lakše ušao u vaše društvo. Znam da to ne valja i da biste me brzo škartirali... Mislim da je ovo pošteno da znate, ali ja ću gledati da vam ne naudim. Molim vas, čuvajte i vi mene...”


(Nastaviće se)

---