-Piše: BUDO SIMONOVIĆ

Kad sam se juna 1990. godine počeo baviti i istraživati ustaške zločine u Livanjskom kraju, od četrnaestoro Srba preživjelih iz jame Ravni dolac na Dinari zatekao sam u životu njih jedanaestoro. Zapisao sam njihova potresna kazivanja o paklu ove jame koja je, kako će se ispostaviti, u dobroj mjeri poslužila kao inspiracija Ivanu Goranu Kovačiću da sroči poemu „Jama“, gromovito poetsko svjedočanstvo i najubojitiju optužbu na račun ustaštva, bezumlja Anta Pavelića i onih koji su ga zdušno podržavali, od Svete stolice do Hitlera i Musolinija.

Od četrnaestoro preživjelih u ovoj jami najstarija je bila Cvita Bošković, majka sada preminule Milice Bošković, udate Maljković. Bilo joj tada četrdesetak godina. Strašna porodična tragedija, gubitak troje djece, muža i veliki broj najbliže rodbine, posledice muka koje je preživjela u živoj grobnici u njedrima Dinare, nijesu ipak slomili ovu hrabru, umnu i ponosnu ženu – poživjela je sve do 1983. godine.

Zahvaljujući njenom unuku, profesoru Božu Laliću iz Aranđelovca, sinu njene ćerke Danice, koja je takođe preživjela u jami na Dinari, njeno sjećanje je ipak ostalo zabilježeno na magnetofonskoj traci kao živo svjedočanstvo i poruka da se zlo ljeto 1941. više nikada i nigdje ne ponovi:

– Meni na Ognjenu Mariju četres prve banu na vrata komšija Mićo Šibenik i sa dicom me istera iz kuće. Druge, vidim, gone ostale komšije Rvati. Vele: ne more biti ta i ta nacija zajedno, moramo u Srbiju

Okrenuše nas stranom uz planinu. Dvjesta i dvades duša. Sve uboga dica i žene. Gone nas Pašalići, Plazanići, Guje, Ćenani, Jurete, Perići, Šibenici – sve komšije najbliže, pedeset ig ima. Ivan Guja uprtio klepku (čaktar, napomena B.S.) nosi pred nama kao pred buljukom ovaca. Gonili, brate, taj Stipan Plazanić, pa Ivan Perić, pa Niko Ćenan, pa Mate Ćenan, pa Mirko Ćenan, pa jedan Šuker, zaboravila sam mu ime, pa Nikola Ćenan i sin mu Božuka, pa onda Stipe Odak, Mijo Odak, Slavko Odak, Jakov Odak, Jure Odak, pa Stipan Pašalić, Ivan Pašalić, Nine Pašalić, Pero Pašalić, pa Božo Jureta, pa već sam rekla Mića Šibenika, pa Šukerima sam imena zaboravila, đavo da ig nosi, znam dobro onoga jednoga, četiri je sina imao

Od odraslig ja sam četvrta bačena u jamu i nisam bila nama u nesvisti... Čujem onda i moju ćerku Milku, počela da viče:

– Mama, mama, pomagaj, ugušiše me dva mrtva isana

Dopuzam nekako do nje. Nju pritisle dvi mrtve žene, baš ko dva snopa. Ona dite grešno, ne znam je li i deset godina imala. Kurtališem je i stavim preko krila. Osjetig onda na koljenima nešto mlako. Pogledam, kad ono se Milki iz razbijene glave sliva krv. Tako svu noć. Ona mi ječi na krilu, kuka, bode je i vrijeđa kosa. Na glavi joj se skorela krv i otežale pletenice. Ja imala o pasu neki nožić te ja kad svanu i malo se zrake ukaza doli na dnu jame, zaredig, svu joj kosu odrežem i svalim baš ko kapu pletenu. Sinu rana na slepočnici, rano moja, nema kosti, mozak joj vidim – igra ona opna baš ko oko kravlje – a ja grešna kad viđog zaučinig:

– Joj, jadna ja što mi mrtva nisi!


(Nastaviće se)

---

Zapis Janka Lopičića
Priču o Cviti Bošković i zločinu u jami Ravni dolac zapisao je i Janko Lopičić u svom poznatom ratnom dnevniku:
„Ovdje je pri štabu bataljona u sanitetu drugarica Cvijeta Bošković – zapisao je Lopičić 7. avgusta 1943. godine – koja je rodom iz sela Rujana. Ona mi priča svoje doživljaje i stradanja od ustaša. Bila je klana i bačena u jamu zvanu ‘Ravni dolac kod Podprologa, gdje je zaklano i strijeljano preko 1.200 Srba iz livanjskog sreza. Ona je bila sa još 218 žena i djece...“
Zapis je, inače, znatno opširniji i detaljniji, ima određenih materijalnih grešaka, ali u potpunosti potvrđuje osnovne podatke o ovom stravičnom gubilištu: koliko je jama duboka, ko je bacio narod u nju, koliko je bilo žrtava, koliko ih je preživjelo, odnosno poslije koliko vremena su spaseni.