U Beogradu je prije neki dan u devedesetoj godini života peminula Milica – Milka Bošković, udata Maljković, rodom iz sela Rujani u Livanjskom polju, jedan od dva poslednja živa svjedoka iz pakla jame Ravni dolac na Dinari u koju su ustaše na Ognjenu Mariju, 30. jula 1941. godine, bacile dvjesta osamnaestoro Srba iz ovog sela, uglavnom žena i djece. Njih četrnaestoro, među njima i Milica, tada desetogodišnja djevojčica, ipak je preživjelo i spaseno poslije mjesec i po dana.

Dok je četrdesetih godina dvadesetog vijeka zahuktala fašističko-nacistička osvajačka mašina tutnjela niz Evropu, sve pršteći pred sobom i sklanjajući kao granu s puta jednu po jednu prepreku oskudno naoružanih, razjedinjenih i demoralisanih protivničkih armija, Ante Pavelić je u zavjetrini i pod tvrdom zaštitom Hitlera i Musolinija zadovoljno trljao ruke i čekao da se i jugoslovenska državna tvorevina konačno raspadne kao kula od karata. Krvava jutra koja su drugima donosila strah, neizvjesnost i beznađe, sa kojima je umjesto svjetlosti novog dana mnogima dolazio mrak ropstva, Paveliću su bila rumena praskozorja puna nade da je najzad kucnuo čas za osvetu Srbima i ostvarenje njegovog sna o velikoj i nezavisnoj, etnički čistoj državi Hrvatskoj.

A Pavelić, kao uostalom i svi ostali koji su računali na veliki šićar u predstojećoj ratnoj kataklizmi, sem na savezništvo i prijateljstvo moćnih zaštitnika i ideologa fašizma i nacizma, nadu je prvenstveno polagao u međunacionalne raskole i mržnje koji vjekovima tinjaju na Balkanu, koji su razjedali i oslabili i onako slabašnu moć i jedinstvo Jugoslavije.

O kakvom je raskolu riječ, koliko su duboki i dokle sežu korijeni zla i mržnje, bilo je svakome jasno već u onih tužnih jedanaest aprilskih dana 1941. godine, u vrijeme besmislenog i samoubilačkog krvarenja jugoslovenske vojske u očajničkom pokušaju da organizuje kakav-takav otpor i ne dopusti okupatoru da se i u Jugoslaviju ušeta kako se ušetao u ostale do tada porobljene evropske zemlje.

A sve ono što se tih aprilskih dana događalo na frontovima i položajima jugoslovenske vojske bila je samo preteča i vjesnik stravičnih pokolja i međunacionalnih satiranja koji će kasnije uslijediti, podjareni borbom za vlast, političkim manipulacijama i šovinističkim osvetama do istrebljenja protivnika, neistomišljenika i nacionalnih nesrodnika.

Ni Livno i livanjski kraj u tome nijesu bili izuzetak. Naprotiv. Sve ono što se, posebno tokom 1941. godine, dogodilo u ovom kraju, krvavo kolo koje su i u ovom podnebesju zaigrale ustaše, začeto je u aprilskom slomu Jugoslavije i predstavlja paradigmu zla, sliku najstravičnijih zločina Pavelićeve soldateske, ne toliko po broju žrtava koliko po ispoljenoj bestijalnosti i svireposti u naumu da na ovim prostorima istrijebi i posljednje srpsko uvo. O tome najbolje govore podaci da su od 1.587 žrtava u ovom kraju, više od 700 bila djeca ispod petnaest godina, da je, recimo, samo u selu Golinjevu pobijeno 24 nekrštene djece i da su žrtve uglavnom žive bacane u jame bezdanice u kojima su potom danima skapavale i dotucane bombama i kamenjem.

Svakako najizrazitiji primjer je jema Ravni dolac na Dinari, duboka gotovo 50 metara, u koju su ustaše tog 30. jula 1941. godine, pošto su prethodno pobile sve odrasle i zrele muškarce iz sela Rujani, žive ubacili dvjesta osamnaestoro preostale čeljadi, žena, devojaka i djece, kojih je bilo više od stotinu.

Za veliko i do danas sasvim neobjašnjeno čudo, njih četrnaestoro je ipak preživjelo i izvađeno iz jame poslije mjesec i po dana. Pored sada preminule Milice – Milke Bošković, njene majke Cvite i sestre Danice, preživjele su sestre Ljuba i Mara Lalić i njihova snaha Stana, Milica Erceg, zvana Galka, Gospava Cvijetić, udata Bošković, Sava Marčeta, udata Kozomara, Janja, Danica i jedina još živa Boja Lalić, Mara Lalić, udata Bošković i jedini muški, tada petnaestogodišnji Gligorije – Gliša Stojić.

Piše:

BUDO SIMONOVIĆ

(Nastaviće se)

---