Književni kritičar mr Milorad Durutović, u doba korone, govori o vezama književnosti i bolesti. Durutović za „Dan“ odgovara i da li su knjige zarazne, ali i kako je to umjetnost pisane riječi ljekovita.
Je li književnost ljekovita?
– Oduvijek je književnost bila ljekovita. Moglo bi se ustvrditi da je to jedna od njenih najvažnijih funkcija. Nije neobično što se razvila čitava disciplina pod nazivom biblioterapija. Smatra se da je primjena literature u liječenju ili tretiranju raznovrsnih emocionalnih problema i mentalnih bolesti veoma djelotvorna. Ima i jedinstvenih dokaza, kakav recimo predstavlja knjiga „Vidik tame. (Podsjetnik na ludilo)”, američkog pisca Vilijama Stajrona. Riječ je o autobiografskoj priči slavnog pisca, dobitnika Pulicerove nagrade, koja donosi Stajronovo iskustvo borbe s depresijom. Stajron je bez ikakve zadrške opisao svoje depresivne strahote, kao i socijalna poniženja kakva je istrpio bar u danima kada je još krio, ili bio nedovoljno svjestansvoje bolesti. Pisao je da bi se liječio. Čitamo da bismo bolest razumjeli. U oba slučaja raspolažemo istim lijekom: „Za one koji su se borili s crnom šumom depresije, koji su upoznali njene neobjašnjive muke, povratak iz ponora pomalo je nalik usponu pesnika koji se kobelja uvis, da se izvuče iz crnih dubina pakla i na kraju izranja u ono što je video kao blistav svet. Svako ko je povratio zdravlje gotovo uvek je povratio i sposobnosti za vedrinu i radost i to je možda dovoljna odšteta za pretrpljeno očajanje nad očajanjima”, zaključuje pred kraj svoga pisanja Stajron.
Međutim, važno je naglasiti da literatura ne liječi samo um i dušu, već i tijelo. Ima jedan slavan primjer. U svojim autobiografskim člancima Nikola Tesla, koji je iskusio teške zarazne bolesti, pruža jedno svjedočanstvo. „Jednoga dana u ruke mi je došlo nekoliko novih izdanja, neuporedivih sa onim što sam do tada čitao, obuzimajući me tako da sam zaboravljao svoje beznadežno stanje. To su bili rani radovi Marka Tvena i njima verovatno mogu zahvaliti za čudesan oporavak koji je usledio. Dvadeset pet godina kasnije, kada sam upoznao gospodina Klemensa (Samjuel Langhorn Klemens – pravo ime Marka Tvena) i sprijateljio se s njim, ispričao sam mu o tome i bio zapanjen što vidim tog velikog čoveka kako je iz smeha briznuo u plač.”
Književnost i bolest?
– Bolesti su sastavni dio života, pa time i nezaobilazna tema u literaturi, od Homera do naših dana. Posebno se u sudaru sa ovom pandemijom čitaoci vraćaju Kamijevoj „Kugi” i Pekićevom „Besnilu”. Ali kada je riječ o Borislavu Pekiću bilo bi korisno imati u vidu i njegovu memoarsku prozu, ili vijenac pripovijedaka „Vreme čuda”. Ovaj pisac se posebno bavi pitanjem ili stanjem karantina, upravo, (samo)izolacije. „Postoji formiranje nove filosofije karantinskog „pogleda na svet”. Onaj „napolju“ imao je Boga, Duh, Materiju da oko njih obrazuje svoje više nazore. U karantinu samo – bolest. Oko nje smo se okretali kao oko sunca”, piše Pekić, dodajući: „Bolest je naša osnovna astronomska veličina. Izvor energije koja nas pokreće. Od nje u karantinu sve zavisi. Bolest je ontološka suština našeg sveta, njegov smisao, čak i njegov cilj. Njoj je sve podređivano. Bolest je postala našim Bogom.” Ako bismo pažljivije razmišljali kuda smjera Pekićeva misao, mogli bismo doći do toga da nije samo riječ o ljudskoj psihologijiunutar karantina, već da se „karantin” može vrednovati kao metafora ili stanje onoga što danas nazivamo globalizmom. U tom smislu dolazimo do paradoksalne logike: suština napada na tijelo, ako pretpostavimo dabome da potonji virus jeste proizvod iz laboratorije, ima za cilj ne smrt, već infekciju uma. „Guba je”, opet citiram Pekića, „dubokorenaboljka, koja se slična grehu ne zadržava na površini, nego prodire u samu suštinu napadnutog mesa, pa ponekad i mišljenja”.
Jesu li knjige zarazne?
– Znamo, zaboga, šta se desilo sa veleumnim plemićem Don Kihotom od Manče! I naš veleumni narod ima nešto poput izreke da se može poludjeti od čitanja mnogih knjiga. Nauka, doduše, nema dokaze za to. (Istina je ono što kaže Kiš: „mnoge knjige nisu opasne, opasna je samo jedna” [...], jer čitanje mnogih knjiga dovodi do mudrosti, a čitanje jedne do neznanja naoružanog mahnitošću i mržnjom”.)
Ima još jedan slavan slučaj „infekcije čitanjem”, literarni slučaj, u „Prokletoj avliji”, a i to je jedan karantin. Čitajući knjige Ćamil, lijepi i učeni mladić, gubi razum. Pa ipak, prirodu svoje bolesti najbolje sam dijagnostikuje: „Ne mogu ja – kaže – dobri čovječe, ozdraviti, jer ja i nisam bolestan, nego sam ovakav, a od sebe se ne može ozdraviti”. Tako je u literaturi, dok u životu svemu ima lijeka.
A.ĆUKOVIĆ

---