Pisac Srđan Tešin ne prestaje da oduševljava čitalačku javnost našeg cjelokupnog govornog područja. Njegov najnoviji roman, autofikcija „Moje” već je pobrao pažnju kako čitalaca, tako i kritičke javnosti koji sa oduševljenjem iznose ocjene i impresije. Tim povodom razgovarali smo sa autorom Srđanom Tešinom.
• Vaš novi roman „Moje” prati priču tri odustanka od poezije: Danila Kiša, Vaše majke i Vas. Šta je s one strane odustanka?
– Odluka da odustanemo od poezije je presudno uticala na sve naše buduće izbore. Kiš je, recimo, sebe doživljavao kao frustriranog i propalog pjesnika, te je, opredijelivši se u potpunosti za prozu, svjesno odlučio da prestane da piše poeziju. Napisao je tek trideset pet pjesama, od kojih većinu nije ni objavio za života. Jedan od razloga zbog kojih je prestao da piše poeziju leži u činjenici da je pronašao svoje pravo pjesničko biće u prevođenju i prepjevavanju pjesnika koje je volio i čija su djela odgovarala njegovom senzibilitetu. Njegovi prevodi obuhvataju više od deset hiljada stihova! Kiš tvrdi da se spremao za pjesnika, ali da je primijetio da to što želi da kaže, ipak može bolje reći u prozi. On je i u svojim prozama ostajao pjesnik, a najtačnije bi bilo reći da su pjesničko i poezija neodvojivi od njegovih proza. Kišov odnos prema poeziji predstavlja jedan od ključeva za tumačenje njegovog cjelokupnog djela. Iako su naše sudbine neuporedive, Kišovo odustajanje od poezije, na jedan simboličan način, povezano je s besciljnim i napuštenim pjesništvom moje majke i mojim. Moja prerano preminula majka se od poezije, za koju je dobila rane nagrade, okrenula iskustvima porodičnog života, a ja sam se potpuno posvetio pisanju proze u kojoj se, kako reče moj izdavač, ogleda drama savremenog života.
• Zašto pisci odustaju od poezije? Šta je s onim piscima koji je nikada ne „propišu”?
– Ne postoji opšte pravilo. Sigurno je da su takve odluke vođene najrazličitijim motivima. U epilogu autofikcije „Moje” sam napisao da je oduševljenje jezikom centralni problem mog pisanja i da mi se čini je ono stvaralački pokretalo i moju majku i Danila Kiša kao pjesnike. Iz različitih razloga, a najviše zbog svijesti o pomanjkanju nadarenosti za visoka dostignuća u poeziji, ono nas je napustilo. S nestankom oduševljenja, iščezli smo kao pjesnici. Ovaj zaključak se može primijeniti i na većinu pisaca koji su odustali od poezije ili je nikada nisu ni propisali, a osjećali su lirski naboj u sebi.
• U kontekstu Vašeg romana, da li potraga za iščezlim pjesnicima još uvijek traje?
– Horhe Luis Borhes se pisanju poezije vratio u sedmoj deceniji života, a napustio ju je s trideset godina. Pisac koji je karijeru započeo kao pjesnik, najvjerovatnije će u nekom trenutku ponovo potražiti pjesnika u sebi. O tome i Kiš svjedoči. Ja sam se poeziji vratio kroz priređivanje pjesničke zaostavštine svoje majke, a time sam se, posredno, vratio i svojoj poeziji. S druge strane, mi živimo u vremenu nenaklonjenom poeziji i mnogi naši savremeni pjesnici ostaju suštinski nepročitani. Trebalo bi u središte čitalačke pažnje vratiti, nažalost, nepravedno zaboravljene ili marginalizovane pjesnike, čija djela zaokupljaju još samo stručnu javnost. Nikako se ne smije smetnuti s uma da su naši prethodnici poput džinova na čijim ramenima mi danas stojimo.
• Na koji način ste uspjeli isprepletati fakte i fikciju u ovom djelu? Koliko je to bilo zahtjevno sa obzirom na to ko je predmet „obrade”?
– Prije svega, ne određujem se po pitanju žanra, naprotiv, „Moje” nazivam eklektičnim tekstom, nastalim u pograničnim zonama stvarnosti i prozne fikcije. „Moje” je duboko intiman književni tekst, koji je, kao kakav magnet, k sebi privukao priče, eseje, poeziju, citate, dokumenta, faktografske bilješke, korespondenciju i fikcionalizovane biografije. „Moje” je, kišovskom terminologijom rečeno: hibrid polupriča-poluesej. Zbog toga je Kiš i utkan u „Moje”, jer je njegovo djelo temelj razumijevanja moje poetike. Od njega sam se učio šta znači premještati iz neliterarne ili paraliterarne sredine u srce literature prerađene i dekomponovane dokumentarne izvore, šta znači dodavanje dokumetarne forme formama čiste imaginacije i šta znači kada se svaka proizvoljnost i fantazija opravdavaju istinitošću dokumentarnih detalja. Najzahtjevnije mi je bilo da sistematizujem i objasnim poeziju moje majke. Nisam smio o svojoj majci da pišem pretenciozno, naročito ne o njenoj poeziji, uz to, morao sam dobro da pazim da zadržim koherentan narativni tok i da sve hipoteze učinim vjerodostojnim. Najveći problem pred kojim sam se našao jeste otkriće da se lik majke ne može fikcionalizovati. Zauvijek će mi ostati nedostižno ono u šta je vjerovala moja majka pjesnikinja, pa će jedno pitanje zauvijek biti bez odgovora: da li ičega od onoga što sam čitao i tumačio u „Moje” zaista ima u njenoj lirici, ili je sve plod mojih mistifikacija i zabluda?
• Kako provodite vrijeme u izolaciji zbog korona virusa?
– Otkako sam, po drugi put, ostao bez posla, živim u samoizgnanstvu u dvoiposobnom stanu. Ni ranije nisam učestvovao u javnom, kulturnom ili društvenom životu svog grada. Moja četvoročlana porodica se strogo pridržava svih preporučenih mjera zaštite od zaraze. Osim mene koji povremeno odem u nabavku, ostatak porodice ne izlazi iz stana. Supruga, koja je prosvjetni radnik, kao i djeca, imaju svakodnevne školske obaveze. A ja sam u nekoj vrsti metaizolacije, jer se najčešće nalazim sam, u kuhinji, odvojen od ostatka porodice. Trudimo se da isplaniramo dan i da zadržimo zdrav razum i duh. Nisam dovoljno skoncentrisan da bih pisao, a moji urednički poslovi su odloženi za neka bolja vremena.
• Šta biste preporučili za čitanje u ovom trenutku?
– Mogu da vam kažem šta trenutno čitam i šta planiram da pročitam. Nakon četvrt vijeka ponovo čitam „Čas anatomije” Danila Kiša, polemičku knjigu koju sam čitao još kao apsolvent filozofije. Takođe, planiram da se vratim klasicima, pa ću ponovo pročitati „Roman o Londonu” Miloša Crnjanskog. Zbog praćenja aktuelne domaće i svjetske literature najčešće nemam vremena za čitanje klasika, te je ovaj predah taman dobro došao. A svakako bih vam preporučio djela Leonida Dobičina, Etgara Kereta, Džordža Sondersa, Darka Cvijetića, Zorana Žmirića, Selvedina Avdića, Radenka Vadanjela, Marije Stojanović, Jovice Aćina, Gojka Božovića, Boža Koprivice, Miće Vujičića i drugih pisaca čije sam knjige nedavno pročitao s velikim oduševljenjem.
• Da li je književnost zarazna?
– Nažalost, nije ni blizu toliko zarazna koliko bi morala biti. S tim što se zaraza književnošću najprije tiče čitaoca. Iako je naše digitalno doba zapravo doba čitanja i pisanja instant poruka na društvenim mrežama, savremena književnost trpi negativne posledice banalizacije i tabloidizacije. Jedna poštena zaraza čitanjem bi u pravom smislu riječi bila ljekovita.A. ĆUKOVIĆ